Tadić ili Nikolić? U odnosu na ključnu točku balkanske krize, pitanje Kosova, Boris Tadić i Tomislav Nikolić imaju isti odgovor - ne žele priznati neovisnost pokrajine. Pobijedi li Tadić, diplomatsko bi se natazenje moglo nastaviti, uz stalnu prijetnju radikalske opasnosti. Prazne se puške obojica plaše - onaj tko njome prijeti, i onaj tko ispred nje stoji. U tom smislu, pobjeda Nikolića zapravo i ne bi bila loša. Ona bi pokazala da radikali nemaju snage pokrenuti rat zbog Kosova i da je puška zaista prazna. Albanci bi dobili nedvosmislen dokaz da Srbi ne žele suživot s njima. S te, donje točke potonuća, cijela bi regija potom mogla krenuti samo putem oporavka. No što ako radikali ipak isprovociraju sukob ograničenog intenziteta, koji bi destabilizirao cijelu regiju? Pobjeda Borisa Tadića daje ipak nešto više šansi za optimistički scenarij. Tadić ne spominje oružje, više je okrenut prema Bruxellesu nego prema Moskvi, podržao je hrvatski izbor u Vijeće sigurnosti. No Tadićev izbor EU će snažno nagraditi, što bi - vjerojatno - dovelo do sporijeg približavanja država regije Europi. Srbija si diže cijenu i koketiranjem s Rusijom, a zadnja stvar koju EU želi je Rusija kao balkanski hegemon. U tako složenoj mreži odnosa, samo je jedna stvar posve jasna - srpski predsjednički izbori nisu dilema između crnog i bijelog, sigurno je jedino to da Tadić ni na koji način ne vodi u rat i zaoštravanje odnosa.