Kako ne bih pomagala? Dok mogu, za Boga, rekla nam je kroz blagi osmijeh Slavica Horvat (76), žena velikog srca i još većeg duha, koja se nakon čak 43 godine rada u crkvi sv. Katarine u Hlebinama kraj Koprivnice napokon umirovila.
Cijeli je život provela u službi crkve i zajednice kao zvonarica, čuvarica mira i svetog prostora. Danas, iako više ne mora, Slavica ne može zamisliti dan bez zvona koje je budilo i uspavljivalo selo.
- Imali smo električno zvono, drugi nisu htjeli, bilo ih je strah, pa su rekli meni da ću to raditi ja - rekla je Slavica.
Ni bolest ju ne može spriječiti
Bori se i s Parkinsonovom bolešću. Pokreti su joj teži, ali pogled joj i dalje svjetluca kad govori o poslu.
- Teško je, neću reći da nije. Nekad ni čašu vode ne mogu mirno držati, ali srce još može. Duša još želi pomoći. Dok mogu, mogu - rekla nam je tiho, s blagim osmijehom koji otkriva i snagu i tugu.
- Otkako sam došla ovdje pomagati, nisam samo zvonila, pripremala sam crkvu za misu, brinula se o prostoru, o cvijeću, o svakom detalju. Naša je crkva uvijek bila moderna, pa smo i tad imali automatsko zvono - rekla je Slavica.
Uz blagu šalu priznaje da se poneki put dogodilo da se zaboravi zvoniti, ali u 43 godine, kaže, to se može prebrojiti na prste jedne ruke.
- Zvono se tri puta dnevno pali automatski, ali ja sam uvijek zvonila kad je netko preminuo ili se rodio. Tad se zvoni četiri puta. Nažalost, sad se češće čuje zvono žalosti nego ono radosno. Sve je manje mladih u našem kraju, nažalost - rekla je i dodala:
- Najteže mi je bilo kad sam zvonila za djecu, za male. Kad znaš da je dijete umrlo. To se nikad ne zaboravlja.
- Volim se šetati, pa gotovo svaki dan navratim ovdje. To je moj drugi dom, moji prijatelji su tu. Pomognem novoj zvonarici kad mogu, kažem joj poneki savjet, ali i samo da popričamo. Nedostaje mi to društvo, to zajedništvo. Ovdje sam provela svoj život - rekla je Slavica.
Slavica se nikad nije udavala, pa svoje slobodno vrijeme, kad nije u crkvi, provodi s obitelji. Ima tri sestre, a s jednom i živi. Dan joj ispunjavaju i pet nećaka i nećakinja te šest pranećaka i pranećakinja.
Na kraju razgovora, kad se začulo crkveno zvono, Slavica se zaustavila i pogledala prema tornju. Na trenutak su joj se oči zasuzile, ali osmijeh joj nije nestao.
- Kad čujem zvono, srce mi uvijek zaigra. To je moj ritam, moj život. Zvonila sam za druge, a sad, kad čujem taj zvuk, čini mi se kao da i meni zvoni jedno veliko hvala - zaključila je Slavica.