Ivo Andrić piše o mostovima kao materijalizaciji ljudske želje da se izmire suprotnosti, da se dosegne druga obala na kojoj se ukidaju nered i nesmisao, da se spoje stvarnost i ideali, zbilja i snovi. Zato je otvorenje svakog mosta poseban događaj - za grad i njegove građane. S ponosom sam obilježio završetak najljepšega zagrebačkog mosta, onoga kojeg smo s razlogom nazvali Domovinskim, posvetivši ga palima i stradalima u Domovinskom ratu. Zlatko Vitez podsjetio nas je na to izgovarajući Britvićevu posvetu onima koji su pali, a Goran Matović govoreći stihove o poetici mosta. No puštanje Domovinskog mosta u promet obilježio sam i najavom dva nova zagrebačka mosta, mostova tik uz jezera Jarun i Bundek. Tako je svaka stvaralačka pobjeda izazov za nove, a gradnja zagrebačkih mostova je, uza sve, i korak približavanja grada obalama Save. Zagrebački mostovi prestat će biti tek neosvjetljene, bezlične građevine, koje samo služe bržem prijelazu s jedne strane Save na drugu. Oblikom i obiljem svjetla oni će postati prepoznatljivi simboli Grada, jasan znak svakome od nas da se vratio u svoj Zagreb.