Tragedija u malom slavonskom selu Kešinci još je jedanput jasno potvrdila kako u našem društvu i dalje često prevladaju primitivni balkanski običaji. Narodna veselja i proslave gotovo da ne mogu proći bez prigodne pucnjave vatrenim oružjem. Ovaj loš tradicionalni istočnjački običaj proslavljanja važnih životnih trenutaka i kod nas je još duboko ukorijenjen. Ma koliko se mi trudili izaći s Balkana, Balkan još teško izlazi iz nas. Skloni smo na putu k demokratskom društvu uvijek potezati i isticati naša prava, privilegije i ostale pogodnosti, a pritom apsolutno zanemarivati naše obveze i dužnosti. Teško se navikavamo i prihvaćamo odgovornost koju nam nameću te iste privilegije. Legalno posjedovanje vatrenog oružja samo je jedna od njih. No ona za sobom nosi i golemu odgovornost, koju su u Kešincima očito zanemarili. Jer da nisu, nesretni mladić ne bi niti došao do oružja svog oca kojim je ubio budućeg člana svoje obitelji. U trenu je pretvorio "dobar, stari, balkanski" običaj u tragediju čiji će pečat nositi cijeli život. No odgovornost uporabe vatrenog oružja nosi prije svega vlasnik. A mnogi još u kući u kojoj žive s djecom drže i vatreno oružje, legalno ili ne.