Kazališni bu za filmskog redatelja reko da je glup, a filmski za kazališnog da je dosadan. “Ne podnosim kazalište, izvijaju se bez razloga, deru se, obično si žene razmažu šminkom čitavu facu usred bunila, svi nešto zajednički pjevaju, svi su isti od glave do pete, čitaju te drame koje nitko ne razumije, onda ih, kao, adaptiraju za scenu, tu promijene kraj, ubiju tri i izbace dva lika, uvedu osam novih i još se potpišu da su to oni napisali. Kak je onda Hamlet - Hamlet ak’ je žena? To je neka skroz druga drama. To su ti biseksualno uniseks dramaturzi koji su stalno pijani - završi filmski redatelj i trgne vodku. Tu se kazališni redatelj zamisli. Promisli treba li uopće što reći. Pomisli: “... a kaj, ovaj curi na sve strane. Bolje čuvat riječi. Uostalom moram na probu. Moram isprobat kraj. Promijenit ću kraj. Moram još u Traumu. Opet su nam srokali predsjednika. Ima četri gipsa i trisdva šava. Kako objasnit djeci da su pederi pederi i da se rode ko pederi? I da ih se ne smije tuć. I da su dobrodošli turisti. I da u Hercegovini ima pedera. I da su oni Hercegovci isto. I u Bosni ima pedera. I svuda. Ovaj mi se redatelj sviđa. Šteta kaj nije homić. A možda je. Malo je nazadan. Obrazovan, a nazadan, tup, glup. A da kažem nešto? Bolje šutit.”