“Biti revizionist” u nas i nije neko loše zanimanje. Dok su drugi narodi okrenuti budućnosti, mi smo i dalje trajno nezadovoljni ishodima nekih naših prošlih ratova, i dalje imamo izdvojeno mišljenje o nekim totalitarnim ideologijama, režimima. Oko nijedne povijesne osobe, događaja, ne uspijevamo postići nacionalni konsenzus. Stoga se uopće ne moramo čuditi što naš politički život prolazi u trivijalnim semantičkim ekspertizama pozdrava “drugovi i drugarice”, a uskoro treba očekivati da će nam neki novokomponirani lingvist ponuditi jednako “uvjerljivu” analizu pozdrava “Za dom spremni!”, gdje će pokazati kako sve te riječi odavno postoje i ne mogu biti krive zbog pogrešne uporabe. Mi smo u situaciji posvemašnjeg plutanja, u kojoj su gotovo svi događaji slučajni, u kojoj su gotovo svi pothvati bez nacionalne fizionomije, u kojoj je moguće da Hrvatska postane bilo što: obična europska provincija, smetlište, prostor zastarjelih programa... - dakle, bilo što od onoga što superiorna Europa može namijeniti onima koji ne odlučuju o svojoj sudbini u skladu sa svojim zamislima. Ali zato se mi svaki dan suočavamo s “novim” pogledima na našu bližu i dalju prošlost.