U našoj politici, u našoj javnosti ne zna se za toleranciju: za toleranciju - kao princip demokratskog modela politike koja se temelji na dijalogu i kompromisu - nema mjesta u naciji svetinji. Protagonisti takve politike/javnog života posvema ozbiljno misle da je toleranciji mjesto isključivo u javnim kućama. Svako alternativno ponašanje i mišljenje nailazi na najoštriju osudu. Govor mržnje i dalje dominira našim medijima. Svi koji ne misle kao nacionalni mandarini, čuvari pečata svete nacije, manekeni “slobodnih” medija, bit će izloženi nagrubljim napadima, osudama, poniženju, prozivanju... Prema tome, tom “izabranom” krugu mora se iskreno pripadati jer ti “izabrani” likovi ne podnose nikakvu “razliku”: oni od vas traže da surovo ponavljate isključivo njihove “istine”. I umjesto da se suprotstavljamo zlu, mi ga potičemo. I u tom poticanju sudjeluju i oni koji vole sebe smatrati demokratima, kao i oni zadrti totalitaristi. I jednima i drugima istina ništa ne znači, ali za tom činjenicom naša javnost ne pokazuje nikakvo žaljenje, a raspravlja se uglavnom o tome kako da se “naša” priča o ubojstvu istine bolje “upakira”/plasira od “njihove”