Da postoji opća sumnjičavost prema političarima i da im ne vjeruju, poznata je stvar. Iako ni drugdje političari nisu baš na cijeni, ipak je stupanj tog nepovjerenja manji nego u nas. Je li tako samo zato što su naši političari za toliko gori i neodgovorniji? Ne pada mi na pamet braniti branšu kojoj pripadam i koju iznadprosječno dobro poznajem. Znam da nepovjerenje prema političarima nije neutemeljeno jer je previše bahatosti i neznanja, a premalo rada za opće dobro. Ipak, opća rezignacija i generalno nepovjerenje nije dobro. Ono je čak i društveno opasno jer destimulira građane za društveni i politički angažman, pa i onaj elementarni, da primjerice, izađu na izbore. Jer ako su baš svi isti, zašto uopće izlaziti na izbore?! Takva se slika stvara planski. Vlast odašilje poruku da je ne treba mijenjati jer ni drugi nisu bolji. Eto, neki dan je ministar Ljubičić, praveći budale od građana koji su čekali na naplatnim kućicama, bahato prešišao kolonu zaustavnim trakom, što su novinari vidjeli i objavili. Nekoliko dana poslije toga pojavio se u istim novinama tekst, pismo navodnog čitatelja, da je isto učinila i zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović. To nema veze s istinom. Napisano je da bi se uspostavila ravnoteža i pokazalo da “su svi isti”. A nisu.