U našim se predizbornim nadmetanjima napokon u prvi red pozornosti i javnih rasprava pomiče obrazovanje. U tome naša politička javnost, doduše, s velikim zakašnjenjem, slijedi zapadni svijet, još tamo od L. Johnsona i R. Reagana, koji su inzistirali na raspravi o obrazovanju u političkim sučeljavanjima. Isto tako, više je europskih država postavilo sebi jasne političke i društvene ciljeve u razvitku obrazovanja te su povećale stopu obrazovanosti stanovništva, kao i stopu gospodarskog rasta. No ne bismo mi bili posebni i pomalo neodgovorni prema ciljevima te šlampavi u određivanju mehanizma provedbe kad ne bismo očekivali da ćemo podići gospodarstvo utemeljeno na znanju u dvije godine i postići stopu rasta od više od osam posto. Ne treba ni spominjati da to nije uspjelo nikad i nigdje. To nije moguće s obzirom na to da je povratno vrijeme za ulaganja u obrazovanje barem jedan obrazovni ciklus, dakle, 6-8 godina, pa su države koje su znatno podigle gospodarstvo na temelju ulaganja u obrazovanje imale strpljenja čekati i napraviti srednjoročne planove. No mi ćemo u ishitrene promjene koje će proizvesti još veći kaos. Dakle, ne smijemo ni prebrzo ni presporo. Jer kako je rekao mudri Konfucije - premašiti je jednako kao i ne dosegnuti.