U našem selu više nema ljudoždera jer smo jučer pojeli posljednjeg. Na takav način funkcionira naš “uvaženi” gradski otac, koji hrabro izjavljuje da je on odlučio da spomenik na glavnom osječkom trgu bude figurativan, tj. da predstavlja Antu Starčevića, a oni koji će doći poslije Njega na tu časnu funkciju, ako budu imali petlje, neka ga sklanjaju. “Uvaženi” je, kao slučajno, zaboravio da je upravo njegova uprava bez ijednoga suvislog razloga dezavuirala odluku onih koji su mu prethodili. Prilikom rekonstrukcije glavnog osječkog trga ondašnja gradska uprava u svojoj (postmodernističkoj) viziji nije vidjela mjesto za monumentalni spomenik. Konačno, imali smo na umu i Testament Ante Starčevića koji je izrijekom zabranio da mu se narod odužuje tako što će mu podići spomenik. I mi smo tu želju poštovali. A njegovi navodni ideološki sljednici odlučili su zanemariti želju svog učitelja. No, kako stvari stoje, to je spomenik jednom drugom Anti, koji funkciju gradskog oca očito doživljava kao sjajan i elegantan način da se oslobodi nekih svojih kompleksa. U životu sam se uvijek najviše plašio osvete loših učenika i iskompleksiranih likova.