Da je u dijelu osječke akademske zajednice prepisivanje (čitaj: krađa) tuđih spoznaja, znanja i stavova, bez navođenja izvora, posvema normalna pojava (doduše, ta praksa nije strana ni nekim uvaženim političarima), pokazuje i najnoviji slučaj. Naime, poznati pseudoregionalist, kvazipolitičar i falš-znanstvenik surovo je prepisao tuđi rad. Želim vjerovati da će poslije ovog slučaja akademska zajednica, ali i politika, reagirati i takvoj nezamislivoj znanstvenoj praksi reći povijesno "ne". No ne treba kriviti uopće tog nesretnika, koji je, ne svojom krivnjom, dobio mogućnost ostvariti sveučilišnu karijeru. Krivi su oni (bivši rektori Osječke univerze, koji u znanstvenom svijetu ne predstavljaju apsolutno ništa) koji su prije tridesetak godina odlučili da jedan prosječan student koji je jedva završio srednju školu postane asistent. Iskreno žalim sve one generacije kojima je taj lik predavao o stvarima o kojima nije imao elementarnog pojma. I tu ja vidim najveći problem. No to nećemo moći riješiti ako ovakve neugodne stvari sustavno zaboravljamo. A i Kant stanje zaboravnosti opisuje kao stanje u kojem glava nalikuje na "probušenu posudu".