Mirna noć na 15. studenoga 2005. u policijskoj postaji Zaprešić trajala je do oko 2 sata ujutro. Sve se promjenilo kad je Renato Mesarić ušetao u postaju s bombom u ruci.
- Držao je palac na osiguraču i govorio da želi umrijeti, da mu nema tko u životu pomoći. Poznajem ga iz viđenja, jer je Zaprešić malo mjesto. Čak mu znam i ime. Rekao je kako želi razgovarati sasvojom majkom. U jednom trenutku samo se okrenuo i pošao prema izlazu. Kolega i ja krenuli smo za njim - prisjetio se te dramatične noći policajac Boris Prša (38).
Kad su izašli ispred postaje, Mesarić je i dalje prijetio samoubojstvom. Govorio je da želi razgovarati s majkom, s kojom je bio u svađi. Na parkiralištu ispred policijske postaje Renato Mesarić je stajao nedaleko od parkiranog policijskog automobila, a policajci samo nekoliko metara dalje od njega.
- Razgovarali smo s njim o ratu, životu, djeci. Ponudio sam mu cigaretu. Prihvatio je. Ali, cigaretu sam morao ostaviti na krovu auta i odmaknuti se, kako bi ju on sam uzeo. Nije mi dopustio da mu priđem. Stalno smo se vrtjeli u krug - rekao je Prša.
Dok su mirno razgovarali, Mesarić je odjenom izvadio osigurač bombe i bacio ga u zrak.
- Molio sam ga da vrati osigurač natrag u bombu. Govorio sam mu da ćemo mu pomoći, da misli na svoju majku, na život, na djecu. Pokušao sam ga uloviti na sentiment.
Napokon je vratio osigurač u bombu. Imao sam osjećaj da vrijeme stoji - prisjetio se Prša. Bilo je jako hladno, ispod nule, a ni kolega Dragan Sirovina niti ja nismo imali jakne, jer su bile u automobilu. On nam nije dao da mu priđemo. Nakon sat vremena smrzavanja dopustio nam je da uzmemo jakne - pojasnio je Prša.
U međuvremenu, Mesariću je stigla majka. Užasno se bojala da će bomba eksplodirati, tako da nije htjela puno razgovarati s njime, pa su ga morali i dalje smirivati policajci.
Mesarić je krenuo prošetati se, ali i dalje je prijetio bombom. Policajci su ga i dalje slijedili. Zaustavio se nedaleko od policijske postaje, kraj fontane u središtu Zaprešića, kraj spomenika palih branitelja. Tamo je nastavio prijetiti.
Stigli su i kolege iz interventne policije, ali Prša i Sirovina i dalje su sami imali najviše utjecaja na Mesarića.
- Malo se smirio, počeo se bolje osjećati, ali i dalje je držao bombu u svojoj ruci. To je bilo najgore od svega. Napokon, nakon više od dva sata odgovaranja je popustio. Tada smo bili sigurni da će napokon odustati - objašnjavaju dva policajca.
Kad se činilo da se situacija smirila, da će Mesarić napokon odustati, on je učinio ono najgore. Ponovno je izvadio osigurač od bombe i bacio ga u fontanu.
- Mislio sam da je svemu kraj. Potrčao sam prema drvetu u blizini i sakrio se iza njega. Bilo je udaljeno otprilike dva metra od klupice na kojoj je sjedio. Od tamo sam ga uvjeravao da čini pogrešku i da se svi problemi mogu riješiti - objašnjava Prša.
No deprimirani Mesarić nije ga slušao. Kad su svi očekivali da je kraj i da će si Mesarić oduzeti život, on je odustao.
- Pristao je da mu kolege iz interventne policije daju osigurač, koji je vratio u bombu. Odložio ju je kraj fontane na pod.
Nije se opirao. Na leđima je imao ruksak, koji smo otvorili i u njemu našli veliki broj tableta. Bilo je tamo Praxitena, Prozaca... Svakakvih tableta i slika njegovog djeteta.
Mesarić je tada u pratnji policije odvezen u psihijatrijsku bolnicu Vrapče u Zagrebu, gdje je zadržan na liječenju.
Otprilike nakon mjesec dana Mesarić je pušten iz bolnice. Došao je kod nas u postaju. Pozdravili smo se i popričali kao da se nikad ništa nije dogodilo - rekao je Prša.