Moram priznati da me naši novokomponirani integralisti (to su svi oni žestoki borci za svoju nacionalnu, suverenu državu) u isti mah i rastužuju i slatko nasmijavaju. Treba samo zamisliti sav taj uzaludni trud, energiju, znanje koje su oni marno ulagali u projekat koji nitko pametan i nije ozbiljnije osporavao. U cijeloj našoj nesretnoj priči riječ je bila tek o prijeporu koliko “svetog” teritorija kome pripada. I kada im je rečeno da od projekta “velike” države nema ništa, onda su se suočili s tužnom činjenicom da su svoj zakašnjeli zahtjev postavili u periodu globalističkog rastakanja suverenih država. A opće je poznato da su suverene nacionalne države danas dvostruko ugrožene: iznutra (mobilizacijom regionalnih snaga pa je stoga i više nego razumljivo da je jedan od najžešćih zagovaratelja “suverenosti” preko noći postao korifej “regionalizma”) i izvana (prodor internacionalnoga kapitala, interneta). Bujanje partikularnih nacionalnih identiteta na našem prostoru ne samo da je završilo u etničkoj samoidentifikaciji - “ja sam Hrvat” nego je otišlo i korak dalje pa sada neki vrište od sreće i viču - “ja sam Slavonac”. Na djelu su, očito, vrlo zanimljivi procesi.