Nekoć nisu htjeli popiti ni kavicu bez 50.000 eura, a danas moraju piti ustajalu vodu remetinačkoga kazamata. Navikli na raskošan život, tri uhićena potpredsjednika HFP-a nisu oduševljena zatvorskom hranom pa naručuju posebne odreske, s rukama na leđima šetaju u krugu zatvorskog dvorišta i čekaju rasplet događaja. Jedan među njima, gubeći živce, već prijeti, očito nekom iznad sebe, da će “propjevati”. Naša je država za ovu akciju zaslužila neki jedva čujan pljesak - zato što je debelo zakasnila. No pljesak bi se mogao pojačati ako se tenori doista raspjevaju i ako im se, u životu na trošak poreznih obveznika, u Remetincu pridruži još kakav dirigent. Poznajući društvene navike i običaje ove zemlje, nekako nam se nameće opravdana sumnja da su tenori “preživjeli” nekoliko vlada a da su pritom cijelo vrijeme samo solirali.