Jadno je to izgledalo s obrazovanjem. Jedno vrijeme nije me zanimalo ništa. Malo lopta, a poslije ni to. I ne mogu se sjetiti da me uopće nešto zanimalo, ni žene, ni auti, ni ništa… Uopće se ničega ni ne sjećam. Bilo bi lijepo kad bi se čovjek sjećao nekoga manjeg detalja, onako za uspomenu. Ništa. Uspomene bole, ali čovjek jednostavno ne može bez njih. Tek tu i tamo prisjetim se ponekog lika. Dogodilo se tu i nekoliko slučajno povijesnih događaja pa se sve skupa zajedno to nekako samo od sebe urezalo u pamćenje. Podnosio sam stripove. Nisam si mogao pomoći. I onda još eventualno knjižice poezije i ilustracija. Danas gledam u ekran najveći dio dana. Ili slušam neku glazbu. Ili udaram asdf jklč. Slušam glazbu. Nabavljam trake. Koja pasija. I paradoks. Neki dan, naprimjer, prvi put u životu ugledam na teveu Paco de Luciju. A ima da sam prvi put čuo te njegove preludije jedno tridesettriipolgodine. Sad sam konačno vidio iz kojeg tonaliteta svira. I ima neke gitarske alate, to moram kupiti… A godinama tražim te njegove tonove, možda me zato i boli ruka. Nepravilno sviram. Senzacija. Izležavam se, vrtim neke misli tako da više ne znam što je laž, a što istina.