Recimo da smo dobili nogometno prvenstvo. I sad, svi dođu, svi živi mili mogući prvaci, finalisti i polufinalisti bivši i budući... i čudni Colina, Beckenbauer, nevjerojatno napredni Platini, nemampojma, Maradona, Tomashewzsky... i tu nas, kao slučajno, potpuno obuzme ona naša poznata skromnost i uporna sklonost prema nerealnom optimizmu, kao uostalom ko zna koliko puta do sada, tu se već na samom početku najozbiljnije izračuna kako nitko od ostalih nema tako ozbiljne šanse poput nas da osvoji to prvenstvo, a mi lijepo ispadnemo na samom početku. Ma, ne zabijemo niti gol. Tu krenu, onako, ipak manji neredi navijača, za krivce se proglase suci, ili kajaznam, neki igrač protivničke momčadi, tu odma krenu rasistički ispadi, demonstracije pred zgradama ambasada zemalja iz skupine, te masovni antieuropski te antisvjetski ispadi... Bidna vojska, da bi osigurala nastavak prvenstva, uokolo stadiona ukopa minska polja, igrače na stadione spusti helikopterima, a publiku, umjesto na tribine zatvori u logore... Al ima još gori scenarij... Odemo, naprimjer, do samog kraja, a u finalu izgubimo od reprezentacije Vojvodine i Srbije. Bolje ovako.