Navikli smo na proslave iza kojih se ništa životno ne događa. To vrijedi za državne, ali i crkvene proslave, pa i Uskrs. Često su te proslave blagdana same sebi svrha. Događaju se na simboličko-obrednoj razini, koja ni na koji način ne dodiruje promjene u načinu života i na kraju se ništa ne mijenja. A to nas ne čini kršćanima. Tako se i za Uskrs blagoslovi hrana, no iz kuhanih jaja ne može nastati život i autentično svjedočenje kršćanskih vrednota. Stoga, ugledajmo se na prirodu oko nas: ona se u proljeće ne obnavlja samo simbolički, već i doslovno, pa prvo cvate a tek onda donosi i plodove. Kršćanstvo i življenje njegovih vrednota trebaju postati način života, ne samo protokolarni obred. Dakle, trebamo živjeti za ljubav i odgovornu slobodu. Nitko drugi nam ne može biti kriv ako to ne odživimo i ne posvjedočimo vlastitim primjerom. Prije svega prema nemoćnima i bolesnima, ali i onima koji su drukčiji od nas, ili su činili griješna djela. Sjetimo se, Isus se na uskršnje jutro prvo ukazao Mariji Magdaleni... Neka nam se za Uskrs dogodi čovječnost, jednostavnost dobrote i osobna sreća kroz sreću drugoga!