Naravno da sam zaglavio u najtoplijem gradu na Mediteranu. U Crnoj sam Gori proveo, sve skupa kad se zbroji, 40-ak sati. Radilo se tu o 40 stupnjeva u hladu, a oko 50 na asfaltu. Kak smo Čadež i ja još u Zagrebu odlučili pregledat Podgoricu, velim, toga se kritičnoga prvoga dana probudismo negdje oko 12 te krenusmo lijepo s noge na nogu u grad. Tu smo već negdje oko tri popodne primijetili da nešto nije u redu, da šume oko Podgorice gore, da na asfaltu nema ljudi i da nam srce nekako čudno lupa. Sjedosmo potom na nikšićko pivo, naručismo pljeskavicu s kajmakom te šopsku salatu, pojedosmo tri griza, međutim, tu shvatismo da se jesti jednostavno ne može. Ma nit pit pivo. Tu nas konobar obavijesti da Crnogorci ne jedu kad su ovakve temperature, da smo mi Purgeri i da to za nas ne vrijedi, da Crnogorci ne gase požare jer se oni sami gase te da još nijedan požar nije preživio zimu i da osim toga kanadera nema, da su imali dva, ali da su ih prodali. I da ko ima kanadere, ima i posla đe ga ustvari nema. Drugi se dan nijesmo baš udaljavali od klima-uređaja. Kad smo napuštali zemlju, ispratio nas je velik znak Europske unije na granici. Jesam ja nekaj propustil?