Već odavno su gradske tržnice prestale biti “trbuh grada”. Još ih donekle na životu drže samo razne gostionice koje su u sklopu tih istih tržnica. I ako ne moraju nešto kupiti, gosti vole svratiti, osjećaju se tamo ugodno. I jest tako, poglavito, na primjer, na Dolcu.
Kad sjednete na zapadnu stranu, rano ujutro, pa gledate kako se plac “budi”, kako po zimi svako malo utrčavaju u jednu od tih bastiona istine i demokracije, gostionicu. Oduvijek je to bilo tako. Gruntovčani su odlazili do gostione, Franjo je išel prek Žnidaršiću, pa do ovih “vanjskih”. Legendarne su scene iz Kobilje glave, puba u Peckhamu, gdje se odvijao dobar dio “Mućki”. Tu je i “Kafić uzdravlje”, možda ne odveć talentirana glumačka ekipa, ali ljudi su voljeli pogledati što je u birtiji. Tja, pa i Prijatelji se druže u Central Perku, poslužuje ih Gunther, nepopravljivo zaljubljen u Rachel.
E, pa takva je i jedna gostiona na Dolcu, Sunce su je nazvali - i za mnoge ona i jest sunce. Dolaze tamo pisci, književnici, glumci, pjevači, glazbenici, profesori, moreplovci, arhitekti, ribari, “šaneri”, šljakeri, a navrati i pokoje piskaralo... Ma svakakvog se svijeta tu nađe i “svi su si svoji”.
No od prvog dana 2024. u tom utočištu nesretnika, odmorištu napaćenih duša i svratištu vagabunda i šarmera, stvari će se stubokom promijeniti. Odlazi nam Brankica. Vesela konobarica dobre volje i široke duše, čija je kava jednostavno bolja od drugih, a neko plemenito piće ona bi umjela učiniti još plemenitijim.
Teško je zamisliti život bez Brankice, no ti stari “šajzeri” iz izloga Sunca morat će se na to naviknuti. Pa i ja. Ali neka, ide Brankica svojim putem, Dolac će svojim, kao i svi mi, a njoj neka je sa srećom. Zaslužila je. Bok, Brankice.