Već je pomalo degutantno slušati nekadašnje glazbene ili glumačke zvijezde kako se žale na male penzije i lošu situaciju. U ovoj državi stvarno većini nije lako, neki su davnih dana zapeli za pult nekakve trgovine ili kafića, možda na štandu, nije im laka svakodnevica, a vjerojatno kad dobiju plaću, mahom crkavicu, bude im još i teže.
I normalno je da “kukaju”, ovi koji još rade, ali i ovi koji su na taj način zaradili mirovinu jer ona sigurno nije dostatna za lagodan život. Kod, recimo, glazbenika razlika je velika. Tamo sedamdesetih i osamdesetih godina mjesecima su neki išli na turneju u Rusiju, od tamo se doslovno vraćali s koferima punim novca.
Ovdje su punili dvorane, bili zvijezde, tada su bili cjenjeniji, dvorane pune, a i prodaja albuma kod “pravih” zvijezda brojala se u desecima tisuća primjeraka, kod nekih i u stotinama. No “pitat će starost di je bila mladost” kod mnogih je došla na naplatu. Danas prihoda više takvih nema niti su oni više toliko traženi, i financijsko stanje nije im blistavo. Ali tu ipak ima jedan mali problem.
Jako puno njih nije razmišljalo što će biti za 20, 30 ili 40 godina, tada su ipak imali i živjeli svjetski. Pa nije da su baš stavljali novac sa strane, ili barem davanja državi u vrijeme kad su bili “puni ko brod” uplaćivali s normalnim ciframa, a ne minimalcima. Ima slučajeva i kad se neke od glazbenika fićfirići od menadžera izvarali, pa umjesto da ih prijavi, zapravo su radili na crno.
No mnogi su sami krivi što nisu ranije razmišljali pa kad su imali puno, na vrijeme osigurali budućnost. Pa ako si godinama uplaćivao minimalac za doprinose, pa kakvu bi danas penziju? I onda se još žale. Neka se samo sjete tete iz dućana ili barbe iz škvera i razmisle koliko su se oni naradili za tu crkavicu od mirovine. A ni približno nisu zarađivali kao ove “zvijezde” na vrhuncu slave.