Johnny Cash bio je mnogo više od country glazbenika. Njegov duboki, prepoznatljivi glas, jednostavan, ali snažan glazbeni izraz i pjesme o ljubavi, vjeri, zatvorenicima, siromašnima i ljudima s društvenih margina učinili su ga jednom od najutjecajnijih figura američke popularne glazbe 20. stoljeća. Njegov život obilježili su veliki uspjesi, ali i osobne tragedije, ovisnost, zdravstveni problemi i stalna potraga za iskupljenjem. Upravo je spoj tih suprotnosti stvorio osobnost koju je publika desetljećima prepoznavala pod nadimkom "Čovjek u crnom".
Johnny Cash rođen je kao J.R. Cash 26. veljače 1932. u američkom Kingslandu. Bio je jedno od sedmero djece Raya i Carrie Rivers Cash, siromašnih poljoprivrednika s američkog juga. Roditelji se nisu mogli dogovoriti treba li dječaku dati ime Rivers ili Ray pa su ga jednostavno nazvali J.R. Tek mnogo godina poslije, tijekom služenja u američkom ratnom zrakoplovstvu, počeo se služiti imenom John R. Cash.
Kada je imao tri godine, njegova se obitelj preselila u Dyess u Arkansasu, gdje je njegov otac dobio priliku sudjelovati u poljoprivrednom programu pokrenutom u sklopu New Deala predsjednika Franklina D. Roosevelta. Obitelj je živjela u skromnoj kući i obrađivala dvadesetak jutara zemlje, ponajprije pamuk i druge sezonske kulture. Johnny je tijekom velikog dijela djetinjstva radio na poljima zajedno s roditeljima, braćom i sestrama.
Život im nije bio lagan, a upravo je glazba obitelji Cash predstavljala jedan od rijetkih bijegova od svakodnevnih teškoća. Johnny je odrastao uz narodne i crkvene pjesme te pjesme koje su radnici pjevali na poljima. Već kao dječak pokazivao je izrazitu sklonost prema glazbi, a prve je pjesme počeo pisati s dvanaest godina. Njegova majka Carrie prepoznala je njegov dar i skupila dovoljno novca za satove pjevanja. Međutim, nakon samo nekoliko lekcija učitelj je zaključio da Cash već ima toliko poseban prirodan glas da ga ne bi trebalo pokušavati mijenjati.
Jednako važnu ulogu u njegovu odrastanju imala je vjera. Njegova majka bila je izrazito religiozna, a Johnnyjev stariji brat Jack namjeravao je svoj život posvetiti Crkvi. Jackova tragična smrt 1944. godine, nakon nesreće s električnom pilom, duboko je pogodila mladog Johnnyja. Teško djetinjstvo, rad na zemlji, obitelj, smrt i kršćanska vjera poslije su postale teme kojima će se Cash neprestano vraćati u svojim pjesmama.
Nakon završetka srednje škole 1950. napustio je Dyess u potrazi za poslom. Kratko je radio u tvornici automobila u Pontiacu u Michiganu, a zatim se prijavio u američko ratno zrakoplovstvo. Budući da su vojni propisi zahtijevali puno ime, J.R. Cash postao je John R. Cash.
Veći dio četverogodišnje vojne službe proveo je u Landsbergu u Zapadnoj Njemačkoj. Ondje je radio kao operater za presretanje radijskih komunikacija i prisluškivao sovjetski radijski promet. Istodobno je sve ozbiljnije razmišljao o glazbi. S nekoliko prijatelja iz zrakoplovstva osnovao je sastav Landsberg Barbarians. Nastupajući s njima, usavršavao je sviranje gitare, pisanje pjesama i scenski nastup.
Nakon povratka iz vojske Cash se zaposlio kao prodavač kućanskih uređaja u Memphisu u Tennesseeju, ali glazba mu je ostala najveća ambicija. Udružio se s Marshallom Grantom i Lutherom Perkinsom, dvojicom mehaničara koji su radili s njegovim starijim bratom Royem. Zajedno su razvijali prepoznatljiv zvuk nastao spajanjem countryja, bluesa i gospela.
Presudan trenutak dogodio se 1954. kada su Cash, Grant i Perkins nenajavljeno posjetili Sun Records, diskografsku kuću u kojoj je iste godine svoj prvi singl snimio Elvis Presley. Producent Sam Phillips pristao ih je poslušati. Njihov mu se zvuk svidio, ali smatrao je da gospel pjesme koje su izvodili nemaju dovoljno širok tržišni potencijal. Zatražio je od njih da se vrate s vlastitim materijalom.
Cash je odgovorio pjesmom "Hey Porter", a ubrzo je nastala i "Cry, Cry, Cry". Phillips ih je potpisao pod imenom Johnny Cash and the Tennessee Two. "Hey Porter" objavljen je u svibnju 1955., dok je "Cry, Cry, Cry" stigao do 14. mjesta Billboardove ljestvice.
Pravi proboj uslijedio je 1956. godine pjesmom "I Walk the Line". Pjesma je stigla na prvo mjesto country ljestvice i prodana je u dva milijuna primjeraka. Cash je 1957. objavio debitantski album "Johnny Cash with His Hot & Blue Guitar", nakon čega su uslijedili novi hitovi "Ballad of a Teenage Queen" i "Don’t Take Your Guns to Town". Njegova glazba nije se jednostavno uklapala u jednu ladicu. U njoj su se susretali country, rock, blues i gospel, dok je Cashov duboki bariton svemu davao jedinstven karakter.
Osobni problemi i turbulentan ljubavni život
Iza sve većeg uspjeha, međutim, počeli su se pojavljivati ozbiljni osobni problemi. Cash se 1954. oženio Vivian Liberto, koju je upoznao tijekom vojne obuke u San Antoniju. Dobili su četiri kćeri, Rosanne, Kathy, Cindy i Taru. No Cash je gotovo neprestano bio na turnejama. Početkom šezdesetih nastupao je i do 300 večeri godišnje, a dugotrajna izbivanja i sve ozbiljnija zlouporaba alkohola i droga teško su pogodili njegov brak i obitelj.
U tom je razdoblju uz Casha često nastupala June Carter. Ona je bila i koautorica pjesme "Ring of Fire", koja je 1963. postala jedan od njegovih zaštitnih znakova. Istodobno se Cash okušao kao glumac, među ostalim u filmu "Five Minutes to Live" iz 1961. godine.
Njegova ovisnost postupno je izmaknula kontroli. Uzimao je amfetamine i druge droge, mnogo pio te je više puta imao problema sa zakonom. Bio je uhićen zbog krijumčarenja amfetamina preko meksičko-američke granice, a izazvao je i požar u jednom kalifornijskom parku. Do 1967. njegovo je fizičko stanje postalo toliko loše da je djelovao, prema vlastitim riječima, poput "hodajuće smrti".
- Pio sam kada god sam imao priliku i puno sam se drogirao. Svi su komentirali da ne izgledam dobro - rekao je Cash u jednom intervjuu.
June Carter imala je ključnu ulogu u njegovu pokušaju izlaska iz ovisnosti. Pomogla mu je ponovno se približiti kršćanskoj vjeri i potražiti liječenje. Nakon razvoda od Vivian, Cash se 1. ožujka 1968. oženio June. Dvije godine poslije dobili su sina Johna Cartera Casha, a Johnny je postao i očinska figura Juneinim kćerima iz prethodnih brakova.
Povratak na pravi put
Krajem šezdesetih uslijedio je jedan od najvećih povrataka u njegovoj karijeri. Album "Johnny Cash at Folsom Prison", snimljen uživo u zatvoru i objavljen 1968., postao je veliki kritički i komercijalni uspjeh. Godinu poslije Cash je počeo voditi televizijsku emisiju "The Johnny Cash Show". U njoj je ugostio širok raspon glazbenika, od Boba Dylana do Louisa Armstronga, a emisiju je koristio i kao prostor za razgovore o ratu u Vijetnamu, reformi zatvorskog sustava i pravima američkih domorodaca.
Tijekom sedamdesetih nastavio je nizati uspjehe pjesmama "A Thing Called Love" i "One Piece at a Time". Objavio je i autobiografiju "Man in Black", a njegov javni identitet sve se više povezivao s nadimkom "Čovjek u crnom".
Godine 1980., u dobi od 48 godina, Cash je postao najmlađa tada živuća osoba primljena u Country Music Hall of Fame. Šest godina poslije udružio se s Carlom Perkinsom, Jerryjem Leejem Lewisom i Royem Orbisonom na projektu Class of ’55. S Krisom Kristoffersonom, Williejem Nelsonom i Waylonom Jenningsom osnovao je supergrupu Highwaymen, koja je između 1985. i 1995. objavila tri studijska albuma.
Cash je istodobno imao sve ozbiljnijih zdravstvenih problema. Nakon operacije abdomena 1983. ponovno je potražio pomoć zbog ovisnosti, a 1988. podvrgnut je operaciji dvostruke srčane premosnice. Ipak, nastavio je stvarati. Godine 1992. primljen je u Rock & Roll Kuću slavnih.
Nova velika faza njegove karijere počela je 1994. suradnjom s producentom Rickom Rubinom. Album "American Recordings" predstavio je Casha novoj generaciji slušatelja. Ogoljen zvuk, često sveden na njegov glas i gitaru, naglasio je ono što je oduvijek bilo najvažnije u njegovoj glazbi, sposobnost da pjesmu pretvori u osobnu ispovijest. Album mu je donio Grammy za najbolji suvremeni folk album, a suradnju s Rubinom nastavio je albumom "Unchained".
Krajem devedesetih Cashovo zdravlje dodatno se pogoršalo. Prvotno mu je dijagnosticiran Shy-Dragerov sindrom, no dijagnoza je poslije promijenjena u autonomnu neuropatiju. Više je puta završavao u bolnici zbog upale pluća, a 2001. proveo je osam dana u komi.
Ni tada nije prestao snimati. Godine 2002. objavljen je American IV: The Man Comes Around, album koji je sadržavao njegove skladbe, ali i obrade pjesama drugih izvođača. Među njima se posebno izdvojila "Hurt", izvorno pjesma Trenta Reznora i benda Nine Inch Nails.
U Cashovoj izvedbi "Hurt" je dobio sasvim novo značenje. Glas starog i bolesnog čovjeka, zajedno s videospotom ispunjenim prizorima iz njegove prošlosti, pretvorio je pjesmu u svojevrsni pogled na vlastiti život, prolaznost i gubitak. Snimka je postala njegov posljednji veliki hit, osvojila je priznanje za singl godine na dodjeli CMA Awards 2003., dok je videospot sljedeće godine osvojio Grammy.
Posljednje razdoblje njegova života obilježio je težak osobni gubitak. June Carter Cash umrla je u svibnju 2003. Johnny je bio shrvan, ali nastavio je raditi s Rickom Rubinom. Snimao je pjesme koje će poslije biti objavljene na albumu "American V: A Hundred Highways". Posljednju pjesmu završio je samo tjedan dana prije smrti.
Johnny Cash umro je 12. rujna 2003. od komplikacija povezanih s dijabetesom. Imao je 71 godinu. Samo nekoliko mjeseci poslije posthumno je nagrađen na dodjeli CMA Awards, gdje su American IV i "Hurt" osvojili neka od najvažnijih priznanja.
Njegova smrt nije označila kraj njegova diskografskog života. Godine 2006. objavljena je zbirka neobjavljenih snimki "Personal File", kao i "American V: A Hundred Highways". Slijedio je "American VI: Ain’t No Grave" 2010., dok je 2014. objavljen album "Out Among the Stars", snimljen još početkom osamdesetih i desetljećima pohranjen u arhivi. Album je nakon objavljivanja ponovno stigao na vrh ljestvica.
Njegova je životna priča 2005. prenesena i na veliko platno filmom "Walk the Line", u kojem je Johnnyja Casha utjelovio Joaquin Phoenix, a June Carter Reese Witherspoon.