Vatroslav Klaić je u Rječniku stranih riječi ovako pohrvatio latinski izraz indulgencija: “Povelja o oproštenju grijeha…”
Nema tome dugo kako je Europski nogometni savez (UEFA) prepolovio kaznu beogradskoj Crvenoj zvezdi od dvije utakmice zabrane igranja u Ligi prvaka bez gledatelja. Uslišana je žalba (bolje reći vapijuća ponizna molba) klupskoga čelništva, tako da je drugi sraz protiv Red Bull Salzburga umjesto na sablasno praznome bio održan na krcatome stadionu nazvanom po upokojenoj zvijezdi Rajku Mitiću.
Osim što je srpski prvak tada dobio neprocjenjivu potporu nadasve bučnih i hučnih navijača pa je na njihovim krilima odletio u završnicu, među 32 najbolje momčadi, nenadano milosrđe europske kuće nogometa, kome se gotovo nitko nije nadao, donijelo je i izuzetnu zaradu koja je unekoliko smanjila Zvezdine neprilično nagomilane dugove. A oni će ubrzo biti još manji, ako ne i poravnati, nakon uspješnoga početka u skupini C protiv Napolija (0:0) i budućih rasprodanih gostovanja Paris St. Germainea i Liverpoola.
Daleko smo od pomisli da su hrvatski kibici smilje i bosilje. Zbog njihovih skandaloznih nepodopština kod nas i u tuđini, a njima nema broja, višekratno su morali biti ispražnjeni domaći terenl na kojima su igrali reprezentacija, Dinamo i Hajduk. Dovoljno je sjetiti se nacističke svastike, podmuklo utisnute u travnjak splitskoga stadiona u Poljudu, u vrijeme nadasve važnoga izlučnog dvoboja Hrvatska – Italija za odlazak na svjetsko prvenstvo u Brazil 2014. zbog čega je vatrenima bio oduzet bod koji ih je umalo izbacio iz sedla. Ali srećom nije.
A da se i ne spominjemo globa teških stotine i stotine tisuća eura, naplaćenih poslije divljačkih, prostačkih, alkoholiziranih, rasističkih, razbijačkih i nekulturnih iživljavanja razularenih silnika. Krupne novčanice sjedale su, na nevolju, na račun sjedišta UEFA u švicarskome gradiću Nyonu, umjesto da budu utrošena u Lijepoj našoj. Nije ugodno slušati da su hrvatski obilježeni anđeli garava lica, tobožnji loptački poklonici, spali na najružniji glas.
Najava dolaska opasnih hordi iz 28. države Europske zajednice, dočekuje se sablasnim zavijanjem sirena za uzbunu uz podignuti stupanj pripravnosti na utakmicama koje bivaju smjesta proglašene visoko rizičnima. Utrostručuju se policijske snage u punoj ratnoj opremi, dašto zbog očekivanih razornih cunamija, a unaprijed se sa sigurnošću računa kako će deseci ulisičenih izgrednika zaglaviti u marice iz kojih će biti strpani u zatvor.
Hrvatski nogometni savez (HNS) još nije do kraja namirio harač koji su mu naprtili na grbaču takvi (ne zaravajmo se: brojni) sportski teroristi. Posljednja prisilna naplata duga očekuje nas uskoro, 12. listopada, kad će nam se državna momčad, u sklopu natjecanja za Europski kup nacija, sučeliti s Engleskom na riječkoj Rujevici u gluhome ozračju, lišena potpore fanatičnih obožavatelja.
To je povod poruke HNS-u. Tražimo li tanku utjehu kao dlaku u jaju kako ima gorih navijača; ali i klubova i reprezentativnih vrsta koji su žešće kažnjavani od naših – onda će nam oči odvrludati preko Save i Dunava, u najbliže nam susjedstvo. Pa kad je UEFA pomilovala Crvenu zvezdu, upitajmo se: zašto onda ne bi i Hrvatsku?
Pogotovu je ta vruća želja porasla nakon osvojenoga srebrnog odličja na svjetskome prvenstvu u Rusiji koje je ushitilo cijelu zemlju do usijanja i stubokom izmijenilo nabolje ponašanje nogometnih privrženika. Primjerice, Dinamove europske bitke pred ispunjenim maksimirskim travnjakom, sa švicarskim Young boysom i s turskim Fenerbahčeom, prošle su bez najsićušnije opaske i najsumničavijih cjepidlaka, a strogi službeni kontrolori ocijenili su uzorne gledatelje peticom.
Stoga neka pravnici iz HNS-a presaviju papir, napišu pokajničko pismo glavešinama u Nyonu i pričem im prenesu kako će susret s Englezima pred praznim tribinama biti ravan pucnju u nogu. Zabraniti narodu da uživo isprati veliku predstavu i zamandaliti mu pred nosom porte Rujevice, bit će tragično štetan čin i jako loša promidžba najljepše igre na svijetu.
Iskoristimo stoga utjecaje i ugled veličajnih hrvatskih asova galaktičkoga glasa, Zvone Bobana i Davora Šukera u svjetskoj i europskoj organizaciji. Neka se u naše ime pospu pepelom zbog onodobnih zlih događaja, a neka NSH u svojoj indulgenciji smjerno i tvrdokorno obeća kako se nevolje s navijačima neće ponoviti. Ne zaboravimo da valja žurno prionuti poslu i djelovati, jer je sjednca UEFA-ine komisije za žalbe pred vratima, u četvrtak 27. rujna.
Pisac ove kronike se krotko ispričava stručnim službama HNS-a ukoliko su već ispotiha povukle takav potez, ali bez bubnjeva i jerihonskih truba, daleko od znatiželjnoga uha javnosti. Nisam kadar reći zašto, ali stidljivo pristrasno vjerujem kako bi skrušeno padanje ničice možda moglo biti nagrađeno puštanjem publike na riječki stadion.
Uostalom, tko ne kupi srećku ne može se ni nadati dobitku.