Gledajući kako Đoković niže pobjede, Federer gubi i od igrača od kojih nekad ne bi gubio ni pijan, a i Nadal promašuje što nekad ne bi ni pijan, sjećajući se kako su padali Ajax, Milan i mnogi velikani koji su izgledali božanski nedodirljivo, sklon sam okladiti se protiv Barcelonine obrane naslova.

Recimo, slažući posljednju europski uspješnu momčad Berlusconi je tražio samo gladne uspjeha, igrače koji ništa nisu osvojili. Nakon trijumfa koji put bi mu se omaklo i rekao bi da bi najbolje bilo razjuriti ekipu, ali to se ne smije zbog navijača. Tko bi se usudio!? Na kraju krajeva, tko bi se usudio izaći i pred sponzore i reći da ćeš rasprodati ekipu, ali da je to dobro za sve jer neće morati gledati kako polubogovi posrću pred suparnicima nedostojnim svrgavanja kraljeva igre i srca? Ono, biti dostojan znači pobijediti legende u naponu snage, a ne pet ili deset kila deblje nego na vrhuncu slave, lijene megazvijezde kojima se ne da uklizavati.

Zato je logično da se Guardiola nećkao oko iduće sezone. I on se nagledao igrača bijesnih na same sebe jer tijelo više ne može odraditi što logika igre nalaže, a nekoć je moglo. I ne kažu džabe treneri da je igrač najpokvarljivija roba. Naosvaja se i više nema sile koja bi ga mogla kontrolirati, ni na treningu ni na utakmici, a kamoli kod kuće, noću. Svijet je uvijek gladan priče, a već sutra najveća će priča biti ‘Momčad koja je s trona skinula Barcu’. Ta priča je i Mourinhu onomad malo pomogla. Ali tako to ide. Maradoni priznaju gol zabijen rukom, ali onda protiv njega sude penal koji možda ni Nijemac ne bi dosudio jer bi mu bilo neugodno. Prvi put je trebalo pomoći u stvaranju mita, poluboga, drugi put je svijetu tog poluboga bilo malo dosta. I previše. Ono Guardiolino nećkanje, ma to je kao da se kladio protiv svojih.