Smatram da je Dinamova najveća prednost jasna linija zapovijedanja. Nije presudno što je toj liniji prezime Mamić, nego što se zna tko je gazda. A otkad pratim nogomet, tko god se u Hajduku zatekao na vlasti previše se trudio ugoditi najmanje dvjema stranama. Štimac je to rekao malo grublje, da ustroj, sudačka organizacija, delegiranje i forsiranje svega što nije sportsko i fair play određuju prvaka, ali rekao bih da riječ mnogih značenja, “logistika”, samo dodatno uvećava Dinamovu prednost, utemeljenu Barišićevim konsolidiranjem kluba u najlošijim danima, a zadržanu jednostavno boljom organizacijom. 

Ako ništa drugo, zbog budućih oklada volio bih znati zašto Hajduk nije uspio zadržati prednost koju je imao u odnosu na Dinamo u doba sjajnih nastupa u Ligi prvaka, koji i danas tjeraju suze ganuća na oči. I volio bih znati kako to da Kerum, koji ipak ima o-ho-ho više para od Maminja, ne može pobijediti Dinamo iako je savršeno svjestan da bi cijela Dalmacija na predsjedničkim, parlamentarnim, pa čak i izborima ljepote, glasovala za njega ako je on najzaslužniji za naslov prvaka. O čemu je tu, ljudi moji, riječ? Što tu ne štima? Je li naprosto jeftinije postaviti Tuđmanov i Isusov kip nego potrošiti koliko treba da Hajduk bude prvi? Ili je Mamić toliko moćan da je Kerumu operacija Hajduk prerizična? 

To jest, potrošit će do neke mjere, ali ne usudi se baš staviti brdo love jer je svjestan da bi se mogao istrošiti, a ipak izgubiti? Igra, u najplemenitijem i najprljavijem smislu riječi, ista je za sve. Ali kako to da je Mamić iskopao kanal i do naslova i do najpompoznijih transfera, a da ni splitski dio reprezentacije iz ‘98. ni neki Splićo koji se nekoć divio Iviću kao što se Maminjo divio Ćiri ne mogu parirati? Kad će Hajduk biti bar jednako dobra oklada na prvaka koliko i Dinamo?