Naravno da je Ivica Olić jedan od onih koji su zaslužili po utakmicu od Dubrovnika do Vukovara, i centralnu proslavu dostignuća prošlosti na, po ukusu, Maksimiru ili Poljudu. Ali ti koji su trebali organizirati dostojnu svečanost napraviše grešku u koracima.

I sad, možda je stvarno najbolje da mu se svi za koje je svih ovih godina trčao trčeći za navijače naklone u Davoru. Ne u Kranjčevićevoj, čak ni u Slavonskom Brodu, baš u Davoru.

Teren možda nije najbolji, ali nije cilj igre sprintati ni pobijediti nego da Olić odigra po nekoliko minuta u svim dresovima koje je nosio. Možda iskoristiti priliku da prijatelji doniraju nešto novca klubu u kojem je počeo, a dobri ljudi neka odluče hoće li kupiti lopte, dresove, možda napraviti tribinicu.

Koliko je u karijeri radio za druge, i za suigrače na terenu i za ljude oko travnjaka, red je da sad svi učine nešto za njega. Poželi li oproštajku organizirati u Davoru, da svi navikli na avione i najbolje hotele dođu u Slavoniju zagrliti ljudinu. I opet, više je on za sve nas i njih pretrčao, presprintao!, nego što će se oni za njega voziti.

U Davoru bi i navijači “oko gelendera” i Olić na terenu vjerojatno izbjegli poglede dosta ljudi kojima i nije mjesto na Olićevoj zadnjoj stanici. Nakon koje, istina, može odigrati nekoliko sezona u Americi, Emiratima, Kini. Ali, razumijemo se, zadnjoj stanici.

Igračina, a radnička klasa na terenu. Zato, nekako nije u redu da ga na zadnjoj utakmici od publike dijeli atletska staza, a da kojekakvi tipovi zapravo odlučuju tko će i gdje sjediti od vrha piramide do prvog reda tribina.

Nije u redu da oni budu glavni i dijele pozivnice. Pošteno bi bilo da bar zadnja utakmica bude fešta ljudi srca, a ne interesa zbog kojega se srce gubi. Neka ovi što su Olića često za stolom faulirali za crveni karton mogu doći na njegovu svečanost i bez pozivnice, ali da im bude bar malo neugodno.

Vjerujem da Olić organizaciju oproštajne utakmice komotno može prepustiti navijačima, da ne mora sam okrenuti tridesetak brojeva. Samo treba paziti na datum.