Zapravo, prava je oklada je li Dinamo, igrajući Ligu prvaka, naučio dovoljno da, prodao ili ne prodao dva ili tri igrača, i iduće sezone izbori pravo na učenje, doškolovanje u Ligi prvaka. Da je Hajduk radio bolje, danas bismo raspravljali o tome jesu li Dinamo i Hajduk “uništili” ligu. Nažalost, Dinamo je tako daleko odmaknuo da samo rasprodaja svega što vrijedi, ili neka grozna Mamićeva ludorija, može vratiti neizvjesnost. Dinamo nema s kim igrati, nema protiv koga igrati, no bolje mu je da talac domaće lige ostaje kao njen vladar nego kao drugi na tablici.
Razlika u kvaliteti europskih klubova s kojima je imao čast igrati, i koje i dalje ima čast pokušati pobijediti, i Dinama, takva je da se ni Jurčiću ni dečkima nema što zamjeriti. Jedina pogreška koju oni mogu napraviti je, eventualno, loše ponašanje. Bilo bi bolje da u Amsterdamu nisu gledali Rolexe, i zato što je to socijalno neosjetljivo, i zato što je Ajaxovoj generaciji iz sredine devedesetih to bilo zabranjeno (kao i bijesni auti, razmak između osovina morao je biti mali), pa i zato što je, kako i reklama kaže, Rolex kruna svakom dostignuću, a Dinamova momčad dostignuća koja bi opravdala Rolex - nema.
Malo manje od godine unaprijed treba stati na loptu. Teško je staviti veliku lovu na Dinamov prolazak u Ligu prvaka iduće godine. Ma ni na “onu drugu ligu”, a kamoli na Ligu prvaka. Lopta na zemlji je priznavanje stvarnosti: nekoliko prvoligaša možda će zbog bankrota sezonu završiti s juniorima, a možda će Mamić i Marković morati plaćati putne troškove siromašnim klubovima, da makar i juniori doputuju kamo treba, kako bi HNS izbjegao eventualne sankcije. Zato, jednostavno, sretno svima! Dao nam Bog Ligu prvaka i iduće godine, makar ne zabili ni gola, ne osvojili ni boda.