Mandžukićevo ljubakanje dresa nije ništa drugo do predsjednička ili premijerska laž spuštena na razinu ne baš preiskusnog nogometaša. Svoj toj djeci nevine laži, očite laži, treba oprostiti, jer djeca samo oponašaju starije. Ljubakanje dresa, pompozno doniranje stotinu tisuća eura crkvi, ili autoritativno govorenje naciji da živi kao kralj dok se ekonomija raspada – ista stvar.
Na raznim akademijama političare, čak i poštenu nekolicinu što je u politiku zalutala iz ideala, uče da smisao njihova posla nije služenje ljudima, nego da je jedini smisao njihova života osvajanje mandata. Uče ih da je normalno lagati, da im je dužnost lagati kako bi osvojili 'prvenstvo', to jest mandat. Lagati da bi ostvario cilj, to je ime njihove igre, i to je postalo toliko normalno, da ne možemo biti sigurni je li Kajin dobro razmislio prije nego što je rekao 'Mi narodu konačno moramo početi govoriti istinu', ili mu se ta izjava omakla kao promašaj praznog gola. Jedina razlika između političara i nogometaša je što političare eksperti za obradu ljudskih mozgova uče kako lagati a da te je teško uhvatiti u laži (ili da do toga prođe mnogo vremena), dok su nogometaši doslovce samouki. Koliko shvate gledajući i slušajući, recimo Mamića i Keruma, toliko shvate, i to je to.

NASTAVAK BIRTIJE PROČITAJTE OVDJE