Ako si Manchester United ili Hrvatski nogometni savez, vlastita televizija funkcionira točno koliko si veći od istine da su novinarstvo priče čije objavljivanje netko želi spriječiti, a sve ostalo su odnosi s javnošću. Reklama, propaganda. Recimo, Manchester na vrhuncu. Svijet ga je gladan. Možeš reći da tvoji daju izjave samo za klupsku telku i bit će dovoljno voljnih preuzimati tvoje materijale. Ne moraš se bojati bojkota. Jer si Manchester na vrhuncu.

Naravno, nećeš biti tako isključiv, ali ohoho toga mediji će moći dobiti samo i samo od tebe. Ti stvaraš dojam publike o sebi. Je, sve dok Rooney ne kaže da će udariti Beckhama čim ga vidi, sve dok netko jedva dočeka novinarima ispričati da je Ferguson nekoga vukao za noge po svlačionici ili ga gađao kopačkom, starleta za 50.000 funti – to je bila tarifa – tabloidu ne ispriča detalje seksa s igračem, a bijesna žena nazove novine i kaže da ima naslov...

Hrvatski nogometni savez ima materijala koje će mediji preuzeti, neke od njih i platiti. Radije bi ih sami proizveli. Ali igra li se polufinale bilo kojeg prvenstva, intervju s Modrićem ili Rakitićevu izjavu možeš dobiti samo od Mamića i Šukera, a dobro. Maknemo li na stranu zaradu od produkcije prijenosa, emisija, priloga... najveću korist od televizije HNS bi mogao imati jer bi sam stvarao mišljenje masa. Na HNS-ovu žalost, ostali mediji priloge o incidentima, katastrofalnom suđenju i najrazličitijim devijacijama ne moraju kupovati od HNS-a.

I tu smo kod Slavena Bilića. Pristojan do neba. Hvali konkurenciju do neba. Cijela Engleska se na nekog obruši, Bilić ga brani. Pobijedi li velikana, komplimentira mu i više nego prije utakmice. Miran. A strastven kad treba. Na kraju, osim nekoliko desetaka ili stotina Bilića, treba ti lojalnost ljudi koji se okolo hvale da su bili u tvom društvu. Jer ni jedna agencija medijima nije prodala podataka i priča koliko besplatno dobijemo od ljudi u koje se zvijezde kunu. Nekad si zvao ljude koji su pokazivali fotografije sa zvijezdama. Sad je sve na Facebooku.