Bobanu je možda najpametnije ostati u hladovini, i nikad blatu ne dati šansu. Tu i tamo dati intervju, sa zaslužene visine reći koga što ide, ali zadržati poziciju autoriteta neopterećenog odgovornošću formalne funkcije. Hoću reći, najpametnije što je ministar Jovanović mogao napraviti je okružiti se herojima ‘98. i drugih zlatnih godina. Narod to voli. Dobra je šansa da je najgluplje što sportski heroji mogu učiniti okružiti Jovanovića. Voli se narod i nabacivati blatom. A zašto preuzeti rizik ako ne kontroliraš igru?

Lijepo je slušati o vraćanju dostojanstva sportašima koji su proslavili domovinu. Ali tko će to platiti? Ako se potrošnja države smanjuje za šest ili devet milijarda kuna, radnici u brodogradilištima strahuju za posao, što tu sportu mogu pomoći Boban i Skansi, a da to ministar ne može sam?! Pešalov je osvojio medalju za Hrvatsku, ali radije bih prvo namirio obitelji ljudi koji su za Hrvatsku dali ruku ili nogu nego ljude koji su Hrvatskoj dali medalju. Možda je krajnji domet današnje vlasti narod obradovati zakonom koji će Mamiću izbiti iz džepa brdo para. Ali tu će Jovanoviću bolje pomoći dobar pravnik nego sportaš.

Za Bobana i veličine poput Bobana vidim dva angažmana. Baviti se profesionalnim sportom na najvišoj razini, birati dužnosti za koje su jamačno sposobni. Ili posvetiti se svim srcem dječjem sportu, razvoju školskih liga kojima politika treba raskrčiti put do nacionalnih finala u velebnim dvoranama koje smo svi mi preplatili, na Dinamovu i Hajdukovu stadionu, skakalištu na kojemu Blanka skače... Jovanović, ako to doista želi, Mamića može pobijediti i bez Bobana. Boban djeci ne može pomoći bez Jovanovića. Ali da se zna tko je po koga došao. Boban po Jovanovića, nikako ne smije biti obratno.