Uh, koplje sam bacala na cestu, u drvo, čak sam i probušila tenisicu i ozlijedila nogu. Bilo je strašno. No dobro, to je bilo na početku, a prvi se mačići bacaju u vodu, rekla je Sara Kolak (21).
Osam godina je prošlo od tih ‘mačića’, dovoljno dugo da Sara nauči bacati koplje na pravo mjesto - daleko.
A kad bacaš daleko onda dođu i medalje.
- Mama Aleksandra bila je rukometna golmanica, pa sam i ja branila. Imala sam ruku, pa sam i dobro bacala kontre. Na školskom natjecanju u 7. razredu bacila sam neku lopticu daleko i pozvali su me na atletski trening. Kad sam došla na stadion, u ruke su mi dali koplje. Nisam imala pravo izbora - smije se Sara.
- Koplje ima 600 grama, a godišnje ga bacim valjda nekoliko tisuća puta - rekla je mlada Ludbrežanka, koju zadnje dvije godine trenira Slovenac Andrej Hajnšek.
Sarinu karijeru, pa i život, obilježio je i susret sa Sandrom Perković u Medulinu prije četiri godine. Naša zlatna olimpijka Saru je uzela pod svoje i postala joj svojevrsna mentorica.
- Imala sam puno sreće u životu. Sandra mi je velika potpora. Prije nekoliko godina kupila mi je i najskuplje koplje koje postoji, od ugljičnih vlakana. Nosit ću ga na Olimpijske igra u Rio, nadam se da ću ga daleko baciti. Želim Sandri dokazati da nije pogriješila sa mnom - istaknula je Sara, koju je hrvatska diskašica bodrila s tribina.
- Uvijek mi da savjet, kaže pravu stvar u pravo vrijeme, smiri me. Ne mogu joj biti dovoljno zahvalna. A da samo znate kakav mi je doček organizirala u hotelu nakon europske bronce, svaka joj čast - kaže Sara.
Uporna je i tvrdoglava baš poput Sandre.
- Kad sam počela bacati koplje, mnogi su mi govorili da nije to za mene. I rekla sam si da ću svima pokazati da mogu - rekla je.
Bilo je i ružnih dobacivanja.
- Prije par godina bila sam malo jača, pa bi me zafrkavali za kilažu, bicepse... No nema veze, uspjela sam. Pobijedila sam ih sve...