U samo dvije utakmice od depresije do euforije, od ''Igrajte pI...ce'' i ''Dobit ćete batine'', do ''I kad gube i kad tuku...'' i ''Ja te volim Hajduče''. To je okruženje Poljuda, Splita, Dalmacije... u kome Hajduk živi i odigrava utakmice već 108. godina. Do jučer su igrači bili proganjani i napadani na ulicama Splita, a danas im preko 17.000 euforičnih navijača plješće na tribinama i s njima slavi dobru igru i pobjede. Tanka je ta linija između idola i heroja s jedne te promašaja i tragičara s druge strane. Dijeli ih jedna – dvije dobro ili loše odigrane utakmice, kilometar – dva manje ili više pretrčanog terena, zabijeni gol ili promašeni zicer, pobjeda ili poraz... 

Eto, do jučer se Miji Caktašu zbrajao svaki zarađeni euro, njegov 'faraonski ugovor' proglašavan je najvećom prijetnjom financijske opstojnosti kluba, skoro da je bio prijetnja proračunu Republike Hrvatske, zagledalo mu se gdje i kad izlazi, što i koliko jede, koji je automobil kupio..., a po Poljudu su mu u pravilnim razmacima ispisivali uvrjedljive poruke koje danima nisu brisane... Mijo se pod teretom te psihoze i negativne atmosfere zatvorio u krug obitelji i najbližih prijatelja, nastojeći se izolirati od negativnosti i posvetiti treninzima i utakmicama. A nakon što je u dva proljetna kola zabio dva odlučujuća gola Osijeku i Lokomotivi te opet Hajduku odškrinuo europska vrata, situacija se u mnogome promijenila. Više nitko ne spominje nužnost smanjenja njegovog ugovora, nitko ne spominje novi automobil, trku, zalaganje..., Mijo je opet kralj koji je zabio 40. jubilarni gol u prvenstvu, zabio je svim prvoligašima osim Gorice... 

Ali nije ovo prvi put da Mijo prolazi kalvariju na Poljudu. Sjetimo se 'slučaja čips', sjetimo se 'pobune u svlačionici', sjetimo se 'bušenja trenera Kopića', sjetimo se slučaja 'kapetanska traka'... I nije to bilo baš tako davno, nema ni par mjeseci od zadnjih slučajeva. 

Kada je u kolovozu 2013. na utakmici U-21 reprezentacije u Lihtenštajnu Mijo pokidao križne ligamente, i nakon toga operirao koljeno, javnost nije bila sklona produženju njegovog ugovora. Govorilo se da Hajduku ne treba 'invalid', da je to čisto bacanje novca... A kad je nakon sjajne polusezone u siječnju 2016. odlazio iz Hajduka u Kazanj, svi su se digli na noge i pitali tko mu je u ugovor stavio klauzulu po kojoj može otići ako neki klub donese odštetu od milijun eura. Samo! A prava je istina da je Mijo mogao otići i besplatno, jer mu je ugovor istjecao za šest mjeseci, ali je ipak pristao isplatiti Hajduku zasluženo. 

Kad se sve zbroji i oduzme, Mijo se Hajduku i te kako isplatio, jer je odšteta od milijun eura bila puno veća od onoga što je zarađivao u Hajduku, a isplatit će se zasigurno i drugi put. Došao je bez odštete, a njegova vrijednost na tržištu je barem četiri puta veća od ugovora od 500.000 eura godišnje.

Kad se tome doda da je Mijo u 169 utakmica u dresu Hajduka zabio 54 gola i upisao 18 asistencija te da će do kraja sezone ući u top 50 igrača Hajduka svih vremena po broju nastupa, i u top 20 svih vremena po broju postignutih golova, jasno je da je, ako ništa drugo, zaslužio malo više mira i poštovanja. Jer tek mu je 26 godina, i može još puno dati Hajduku. Kako na terenu, tako i financijski, kad jednoga dana opet bude odlazio u inozemstvo...