Ovo mi je vjerojatno zadnja šansa za povratak ozbiljnom tenisu, zato želim napraviti sve što je u mojoj moći kako bih se vratila na željenu razinu. Samo tako ću na kraju cijele priče biti mirna prema samoj sebi, kaže Ana Konjuh (21).
Od mladih je dana pokazivala veliki teniski talent, no karijeru su joj bitno usporile brojne ozljede. Ana Konjuh prvo se u karijeri mučila s leđima, a u ožujku ove godine odradila je i četvrtu operaciju lakta.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Evo, 12-13 tjedana od te operacije lakta već mogu normalno raditi i neke pokrete. Svaki dan dva-tri sata radim vježbe za lakat, a ovoga tjedna sam krenula i s fitnessom. To su sve još lakše vježbe poput vožnje biciklom ili hodanja uzbrdo, ali najvažnije mi je da sve ide po planu. Još nisam doživjela nijedan 'setback', nadam se da ih neću ni imati biti previše. Dug je put ispred mene, spremna sam za to - kaže Ana Konjuh, pa nastavlja:
- Veliki mi je cilj vratiti se na teren, a nemam neki zadani vremenski period kada bih voljela opet zaigrati. Teško mi je sada pričati o tom mom povratku, ne znam ni kada ću se vratiti, niti hoće li me taj lakat i dalje boljeti. Ali, svaki dan sam fokusirana, na treninzima želim baš sve odraditi kako treba. Sama sam izabrala tenis, ja uživam u tom sportu.
Dođu li vam teški dani, možda pak neko jutro u kojima je vaša glava ipak 'malo drugačija'? I kada biste najradije ostali doma u krevetu nego otišli na trening, fitness ili rehabilitaciju?
- Uh, neću vam lagati, ma bude ih dosta. Ponekad se pitam 'pa zašto se ovo baš meni događa'? Ili zašto se sve nije moglo normalno riješiti nakon prve operacije? Ali, vjerujem da se sve događa s razlogom, zato sam još željnija, još motiviranija za konačni povratak na teren. Već sam neko vrijeme izvan tenisa, tu sam još bolje shvatila koliko se želim baviti time, koliko mi sve to skupa nedostaje.
Djelujete jako optimistično i prilično pozitivno...
- Pa moram biti takva, puna sam optimizma. Ako si već sada u glavu stavim neki negativan 'mindset' onda se sigurno neću moći uspješno vratiti, zato razmišljam pozitivno.
Ipak, postoji li kod vas i određen strah u slučaju da se tenisu ne uspijete vratiti na željeni način?
- Ma nije to strah, ali nekako mi je i to u podsvijesti. Voljela bih biti spremna na sve, volim imati nekakve planove, a za takvu situaciju nemam nikakav 'plan B'. I to mi je - najgore. Ne znam što bih drugo željela raditi u životu, ali vidjet ćemo. Možda bih upisala nekakav fakultet, možda bih radila kod tate koji ima svoju firmu, a možda se i vratila svojima u Dubrovnik. Stvarno ne znam, u tom bi slučaju sve bilo otvoreno, ali ja i dalje razmišljam samo o tenisu.
Vratimo se vašim počecima, kako jedna cura iz Dubrovnika završi u tenisu?
- Ja sam prvo trenirala step (ples), pokušavala sam mnogo toga, ali kako mi je starija sestra počela trenirati tenis, tako sam ja uvijek bila tu negdje uz nju. Išla sam s njom na treninge, skupljala joj loptice po terenu. Da, znala mi je ponekad dobaciti 'makni se, smetaš mi', no kasnije sam ja postala bolja pa sam ja njoj govorila 'tko sada kome smeta, haha'. Vrlo rano sam krenula s individualnim trenerima što mi je dosta pomoglo da malo brže napredujem.
Jeste li oduvijek željeli biti tenisačica ili ste kao dijete imali i drugih planova?
- Koliko me pamćenje služi, uvijek sam htjela biti tenisačica. Krenula sam trenirati s četiri godine, sa sestrom sam išla na treninge i to je bilo jedino što sam znala raditi, a da sam još u tome dobra. Škola mi je bila nešto usput, ono morala sam ju završiti, ali ja se i dalje nadam da ću uskoro postati još uspješnija tenisačica.
Koliko pratite tenis dok ste ozlijeđeni? Gledate li uopće teniske turnire kada ste kod kuće?
- Pa tu i tamo, više pratim rezultate preko 'Livescorea'. Malo mi je teško gledati cure s kojima sam ja igrala i gdje sam ja trebala biti, ali dečke gledam. Pogledam Bornu i Čilića, iz sveg srca navijam za njih, a nadam se da ćemo nastaviti s dobrim rezultatima.
Živcirate li se dok gledate njihove mečeve?
- Pa da, tako sam i sada kada je Ćorić u Rimu imao dvije propuštene meč-lopte protiv Federera. Ma tek sada shvaćam koliko mi je teže sve to gledati sa strane, kao navijač još više proživljavate te stvari, ali tu ništa ne ovisi o vama.
Kakvo je stanje na Touru među tenisačicama, družite li se puno i izvan terena?
- Pa evo tu je ova moja generacija, cure poput Bencic, Ostapenko ili Kasatkine, mi smo praktički odrasle skupa. Osaku i ne znam tako dobro, nije puno igrala u juniorskim danima, ali sve smo odrasle u tenisu, sve prošle slične stvari. Često se družimo na turnirima, odemo na neku večeru, ali nije baš da se čujemo svaki dan ili da smo neke 'best frendice'. Na terenu smo suparnice, borimo se za isti cilj, pa mislim da tu i ne može biti nekog (pre)iskrenog prijateljstva. Da, postoje i iznimke, ali se često družim s tim curama iz svoje generacije.
Koje su vam najdraže pobjede u karijeri? Postoji li neka koju baš pamtite?
- Najdraža mi je definitivno pobjeda nad Agnieszkom Radwanskom 2016. godine na US Openu, ma ta će mi pobjeda uvijek ostati u sjećanju. Bilo je to za plasman u četvrtfinale, a sada mi se čini kao da je to bilo u nekom drugom životu. Ona mi je bila dosta zeznuta igračica, njezin mi stile igre nikako nije pasao, ti "drop-shotovi" i izlasci na mrežu, tako da mi je ta pobjeda baš ostala u sjećanju. Puno sam puta igrala s Ostapenko, čak ju i dobivala, a nekako mi nikada nije odgovarala niti igra Kasatkine. Mislim da ju nikada nisam pobijedila, ako ne se varam s njom imam omjer 0-4, ako ne i lošiji. Ali, vjeruje da ću dobiti još jednu priliku za obračun s njom, haha.
Jeste li se kada protiv koje tenisačice na terenu osjećali potpuno nemoćno? I niste vidjeli načina na koji tu možete do pobjede?
- Uh, bilo je i toga. Ako igrate protiv nekih cura s kojima imate negativan skor, onda morate biti i mentalno snažni. Naravno, ne želite razmišljati tako, ali to vam je cijelo vrijeme u podsvijesti. Takve vas stvari onda još više blokiraju da budete opušteni i igrate svoje tenis, a ako vam se još poklopi loš dan ili vremenski uvjeti koji vam ne odgovaraju lako možete izgubiti 6-0, 6-0. Tako sam se osjećala protiv Pliskove 2016. godine na US Openu u meču za polufinale. Točno se sjećam, gledala sam trenera, nisam znala kako i što odigrati da dobijem neki gem, iako na kraju nije sve ispalo tako glatko. To je onaj osjećaj, znate da ste blizu, ali osjećate da ne možete dobiti gem. I tijekom meča jednostavno nemate prave odgovore.
Ana Konjuh u svojoj je teniskoj karijeri osvojila jedan WTA turnir, slavila u Nottinghamu 2017. godine kada je u finalu bila bolja (1-6, 6-4, 6-4) od Niculescu. No, koji su vam najdraži turniri u karijeri?
- Od Grand slamova to mi je sigurno Wimbledon, a ovako... Joj, sada ću ispasti smiješna, ali pamtim jedan turnir koji sam igrala na Bahamima kada sam imala 14 godina. I taj ću turnir zauvijek pamtiti, bila sam još dijete. To je bio prvi turnir na kojem nije bilo sve okrenuto samo tenisu, bilo je i zabave sa strane, družili smo se svi skupa. Baš mi je tamo bio užitak, takve vam stvari ostanu u sjećanju.
Koliko je u tenisu teško pronaći kvalitetan stručni stožer, ljude s kojima možete kvalitetno surađivati i kojima ćete potpuno vjerovati?
- Dosta je teško, vi možete pronaći pojedince koji su najbolji u svom poslu, ali onda shvatite kako je najvažniji kvalitetan tim. Tu se svi međusobno trebaju razumjeti jer svačiji posao ulazi u nečiju tuđu domenu. Primjerice imate fizioterapeuta koji vam kaže što morate raditi u fitnessu, a imate i fitness trenera, tu već jedan drugome ulaze u posao, tako da ti ljudi trebaju međusobno funkcionirati. Teško je to sve posložiti, možete vi imati pojedince koji su najbolji u svom poslu, ali ako ne funkcioniraju dobro kao tim, onda nema tu sreće.
A koliko je ljudima iz vašeg tima teško raditi s Anom Konjuh? Dogodi li vam se nekad da se i posvađate s ljudima iz svog tima?
- Haha, to morate pitati njih. Ma tu treba biti iskren, ništa ne smijete zadržati u sebi, već svi moramo jedni drugima reći što kome kod nekoga smeta. Najgore je neke stvari dugo držati u sebi, pa onda 'puknuti'. Pokušavam sa svojim stožerom ma i najmanji problemčić riješiti odmah, a ne čekati na takve stvari po mjesec dana, takve su mi stvari jako bitne.
Za čime najviše žalite u dosadašnjoj karijeri?
- Uh, za juniorskim Wimbledonom. Te sam godine osvojila juniorski US Open i Australiju, Belinda Bencic pak Roland Garros i Wimbledon. A još se sjećam svog polufinala Wimbledona, igrala sam protiv Townsend na 18. terenu, na kraju izgubila 7-5 u trećem setu. Točno se sjećam, kod 5-5 u tom trećem setu promašila sam jedan retern, odmah sam znala da je sve gotovo, a nažalost tako je i bilo. Za time najviše žalim s teniske strane, a s privatne što nisam vidjela malo više svijeta.
Ana Konjuh je nastavila...
- Stalno sam po tim turnirima, svugdje imate svoj plan i program kojeg se morate pridržavati, a kada imate 'day off' onda odmarate u sobi. I kada sam nedavno pogledala kartu svijeta, malo sam si provrtjela i razmislila gdje sam sve bila, pa shvatila kako još nisam posjetila čitav niz prelijepih mjesta. Tako sam sama sebi obećala kako ću posjetiti neke prekrasne otoke, a san mi je otići na Bora Boru. Tamo nema ništa vezano uz tenis, haha.
Što volite raditi u slobodno vrijeme? Gledate li serije, čitate knjige ili ste aktivni po društvenim mrežama?
- Ma sve to što ste nabrojali, haha. Volim ići u kina, gledati filmove, dok knjige čitam tijekom razgibavanja na rehabilitaciji. Tako mi je najlakše, onda ne mislim koliko me sve boli, haha. Najviše uživam u nekim mirnim druženjima kod kuće, igranju Pictionaryja ili neke slične igre u dobroj, ali i opuštenoj atmosferi.
Nažalost, uz tenis se veže i sve priča oko namještanja zbog kladionica. Je li vama ikada netko prišao s takvom pričom?
- Dosta takvih priča čujem po Touru, kod nas postoji i 'Tennis Integrity Unit', organizacija kojoj moramo odmah javiti ako vidimo nešto sumnjivo. Meni nitko nikada nije prišao s pričama o namještanju, ali svi mi dobivamo svakakve poruke na društvenim mrežama koje pokušavamo ne gledati. Puno se tu događa ružnih stvari, vi nekada izgubite neki meč, a netko se tu kladio na vas, pa vam onda svašta piše na društvenim mrežama. Svi smo mi ljudi, svi imamo osjećaje, a netko vam tu spominje i obitelj, pa nije to nimalo ugodan osjećaj.
Koje sportove volite pratiti osim tenisa?
- Volim košarku, a sada obožavam gledati NFL. Kako sam bila u SAD-u, to je po cijele dane bilo na televiziji, pa sam počela to pomalo gledati i nisam baš ništa razumjela. I tako sam prije godinu dana na Googleu počela učiti pravila tog sporta, moram još usaditi neke detalje, ali većinom ih sada i razumijem. A tu je naravno i naš nogomet, uvijek gledam naše dečke kada igraju.
Zaustavljaju li vas ljudi po ulici, traže autogram ili sliku?
- Pa dogodi se, većinom kada nešto plaćam karticom, pa se prvo uvjere kako sam to stvarno ja, haha. Nekada primijetim kako me neki prolaznici 'guglaju', žele biti sigurni jesam li to stvarno ja. Meni je sve to slatko, i ja sam bila takva kao dijete, no vjerujem kako će takvih stvari biti još i više u budućnosti.
Vaši teniski uzori?
- Kim Clijsters i Li Na. OK, mislim kako je Serena Williams na neki način svima nama uzor, ali ja sam obožavala ove dvije tenisačice. Kim Clijsters je čudesna priča, poslije svega što je napravila u tenisu je rodila, pa se vratila i opet osvojila Grand Slam, meni je to predivna priča. A Li Na je također posebna, Azija nije imala puno velikih tenisačica, onda se pojavila ona kao neki 'super star'. Da, s njom sam jednom igrala u Australiji, i tada sam se nemoćno osjećala, haha.
Jeste li se ikada tijekom nekog meča posvađali sa suparnicom, sucem, gledateljem ili pak svojim trenerom?
- Sa svojim trenerima dosta često, haha. Nikada to nije bilo verbalno, više bismo se svađali nekim znakovima koje bismo oboje razumjeli. Takva sam, ne volim kada mi se plješće ako bih nešto dobro napravila, a na kraju promašila ključan potez i onda izgubila poen. Ako je knap meč, recimo 5-5 u trećem setu, još je 30-30, nemojte mi pljeskati i reći kako sam imala dobru namjeru za nešto, a ja sam lopticu poslala u mrežu. Znači, to nije bilo dobro. Onda bih treneru dala do znanja 'pusti me da se ohladim'. E da, jednom sam na meču dobila opomenu jer sam psovala na hrvatskom, skužila me sutkinja koja je bila Čehinja.
Biste li danas znali nabrojati deset najboljih tenisačica svijeta po WTA rankingu?
- Mislim da bih ih mogla nabrojati, hoćete me provjeriti, haha? U ženskom tenisu se dosta često mijenja sam vrh, u muškom ipak nema toliko promjena. Kod nas svaka cura sada ima šansu, a tenisačice poput Šarapove ili Serene više nisu nepobjedive kao što su nekada bile. Tu sad imamo Halep, Kvitovu ili Osaku koja je dosta brzo došla do svjetske 'jedinice', rekla bih praktički iz ničega. Kod dečkiju je ipak drugačije, dok god igraju Federer, Đoković i Nadal, neće biti previše promjena u vrhu. Bit će veliki gubitak za tenis kada se ta trojka umirovi.
Koliko vam se razlikuje način života kada ste spremni i zdravi, te sada dok ste u fazi rehabilitacije? Dopustite li si danas koji kolač ili pak čašu vina više?
- Haha, ja vam ne pijem alkohol. Najvažnije je u svemu imati balans, ako sam nekada malo 'down', onda si nešto i dopustim, u tim si situacijama ne želim ništa uskraćivati. Najveća razlika je što sada ne živim po koferima, njih sam pospremila u garažu, a roba mi je konačno u ormaru. I to mi je najveća prednost. Znam što me čeka sljedećih mjeseci, znam kako moram biti mentalno jaka, pa se tek kasnije vratiti u svoj 'normalan' život. U život po koferima, haha.
Rođena ste Dubrovčanka, ali ste pola života već u Zagrebu...
- I više od pola života, haha. U Zagrebu sam od svoje 11. godine, čak se i ne sjećam najbolje dubrovačkih dana iz djetinjstva. Prvih par razreda osnovne škole su mi ostali u nekoj magli, a doma u Dubrovniku više nemam ni svoju sobu, haha. Onda tamo spavam sa sestrom, a ja volim imati svoj mir. Dubrovnik će uvijek biti moj dom, tamo sam odrasla, to je moj grad, ali nekako ne vidim da ću jednoga dana kada završim karijeru živjeti tamo. Barem ne za sada, danas sam ipak bliže Zagrebu.
Vidite li se kao teniski trener jednoga dana? Možete li se zamisliti kao trenerica djeci?
- Uh, nadam se da ne, haha. Ako bude prilike, radije ne bih. Mislim da nisam neki talent za trenera, ja ne volim puno filozofija. Ako znate igrati tenis, znate igrati tenis. I to je to. Ja ne volim kada vam netko daje sto savjeta o forhendu. Često me netko pita za savjet o nekom novom klincu, a ja uvijek odgovorim jednostavno, on zna igrati tenis. A o tome je li dobar ili nije, to stvarno ne znam procijeniti - završila je simpatična Ana Konjuh, još 2017. godine 20. tenisačica svijeta. A vjerujemo kako će Ana vrlo brzo biti još i bolja. Zaslužila je...