Kad je Dinamo prvi put igrao u LP-u, imao sam godinu i pol. Cijelo djetinjstvo slušao sam o utakmici sa Celticom, svi su pamtili tu večer, Prosinečkog... Kad sam na YouTubeu pogledao tu utakmicu, pomislio sam: ‘E, kad bih i ja jednom istrčao na Maksimir, tribine pune navijača, a mi igramo utakmicu za Ligu prvaka...’.

Bio je to moj dječački san. Vjerovao sam da će se jednog dana i ostvariti. U utorak je konačno došao taj dan. Nadali smo se velikom broju navijača, ali ovakva podrška, 17.000 navijača, stvarno nas je razveselila. Ne znam postoji li uopće bolji osjećaj od ovoga. Oko 22.30 sati, kad je sudac označio kraj, bio sam presretan. Ej, pa s 18 godina sam ušao u Ligu prvaka!

Ne znam kako objasniti koliko mi to znači. Kao dijete odgajan sam u Dinamovu duhu, odmalena sam išao na utakmice, bio sam navijač, a sad sam odjedanput na travnjaku, ljudi skandiraju moje ime, a mi ulazimo u Ligu prvaka. Neopisivo!

Danas je ždrijeb i baš sam malo gledao potencijalne protivnike. Eto, ako me pitate, iz prvog bubnja volio bih da izvučemo Barcelonu. Ipak ondje igra Leo Messi, najbolji igrač na svijetu. Bilo bi sjajno zaigrati protiv njega.

Iz drugog “pota” neka dođe Manchester United, bilo bi predivno istrčati na kultni Old Trafford, a iz trećeg...

Tu bih volio Šahtar i Darija Srnu. Eto, Barça, United, Šahtar i Dinamo. Nećemo uzeti ni boda? Ma tko god dođe, poginut ćemo na terenu. Ovaj Dinamo nikoga se ne boji. Uživajmo, i ja ću uživati jer ispunio mi se san.