Alfredo Di Stefano je izjavio "Niti jedan nogometaš sam nije bolji od svih ostalih protivničkih nogometaša". Istina, to je rekao prije nego što je vidio 'vanzemaljca' Maradonu kako igra, ali... Teško da mu se konstataciju može negirati.
Razlike među velemajstorima
Leo Messi je nogometni genij i nogometni stroj za golove. Cristiano Ronaldo je najveći atleta u povijesti nogometa i nogometni stroj za golove.
Veliki su nogometaši veliki - svaki na svoj način. Cristiano ima odraz "k'o Jordan", redovito zabija glavom, Messi to ni sanjati ne može. Messi gotovo svakog vikenda na službenoj tekmi ima dva-tri driblinga u kojima prođe četiri-pet protivnika k'o da ne postoje. Cristiano je svjetski dribler, ali protivnike radije pretrčava.
Cristiano trpa i lijevom i desnom i glavom. Kod Messija u pogonu je najčešće čudesna, rođenjem blagoslovljena ljevica. Messijeve su asistencije čista nogometna raskoš. Cristiano je često asistent, ali bez tog daška genija. Cristiano "živi u teretani", Messi ode kad ga trener pošalje.
A dvije minute isječaka s dvije utakmice, demonstriraju nam iz španjolskog Asa, pokazuju još jednu razliku. I Real i Barcelona tonu... Jedni protiv Juventusa, drugi protiv Rome. Gube 0-3. Real na kraju prolazi, Barca ispada. Razlog, možda i ključni je u naravi dvojice sportaša.
Reakcije: nebo i zemlja. Cristiano bodri, savjetuje, vodi svoju momčad. Sa svakim novim primljenim golom sve je veći lider. Messi... Okreće glavu. Gleda u pod. Ili u nebesa. Ili mu pogled: bježi u prazno.
Sjetit ćete s radošću, tako je bilo i dok je Hrvatska razmontiravala Argentinu u Nižnjem Novgorodu. Isto je bilo 3-0. Messi je nakon svakog hrvatskog gola (Rebić...Modrić...Rakitić) jednako bježao od izravnog pogleda u bilo kojeg od suigrača.
U klubu, Messi je formalno kapetan, on nosi vrpcu oko ruke. Cristiano nije bio kapetan ni u Unitedu, ni u Realu, niti je to sada u Juventusu. Ali Cristiano je - vođa! I kad stvari krenu nizbrdo. A Messi, ako ga taj dan neće lopta, postaje - usputni promatrač.
Nekome ovo može biti jezičac na vagi, nekome ne. Sve je, na kraju krajeva, stvar osobne preferencije i prioriteta. No jedna stvar ne ide iz glave...
Svjetski prvak
Diego Maradona Argentinu je kapetanski vodio baš kao što to čini Cristiano Ronaldo sa momčadima u kojima igra. Maradona je igrao i za sebe, i za momčad, i za one koji su ginuli u ratu na Falklandskom otočju, i za one na tribinama, i za one na kaučevima, i za one u kafićima, za rođene i nerođene Argentince... Za ama baš svaku Argentinku i Argentinca na kugli zemaljskoj.
Nije bio "samo" nogometni geni. Bio je vođa. Onaj koji je mentalno i karakterno najžešći kad je najteže, onaj na kojeg se suigrači mogu osloniti, onaj koji će ih nositi i odvući na vrh ne "samo" golovima, driblinzima i asistencijama. Onaj koji neće, kad je teško, spustiti pogled u pod.
Maradonina je Argentina, kontra svih prognoza i svih protivnika, postala prvak svijeta. Na Maradoninim leđima. Ne samo zato što je igrao nogomet bolje od ikog drugog.