Vrijeme radnje - dvijetisućita godina, dan nakon Valentinova. Mjesto radnje: Zagreb.
Zvoni telefon. Fiksna linija, tad još nismo imali mobitel.
- Halo! Dobro jutro! - veli glas s druge strane, budan ko da je dva popodne a ne točno 6.57 ujutro.
- Dobro jutro - velim i mislim se bih li mu odmah poklopio ili ne.
Jednom me već tako, nekoliko dana ranije, u zoru probudio onaj dosadnjaković Vicko Budilica.
- Molim vas, mogu li se učlaniti u Dinamo? - nastavlja on.
- Kakav, majke ti mile, Dinamo?! - pitam, sad već prilično uvjeren da je u pitanju loša šala.
- Paaaaa, jesam dobio NK Dinamo?
- Ne, žao mi je, krivi broj - odgovaram i dok se onako polusnen vraćam u krevet, razmišljam tko je ovako neduhovit. Ali zvoni opet. Dižem slušalicu, sad već i ja budan i živčan.
- Jutro, je li to Dinamo? - pita glas s druge strane, ali ne onaj prvi.
Sad mi više ništa nije jasno...
- Nije Dinamo, pogriješili ste.
- Ali je li to broj 2300291?
- Je, ali dobili ste stan Nevešćanin.
- Aha, a onda oprostite, krivo piše u Večernjaku - reče glas s druge strane i poklopi.
Koja je bila vjerojatnost, valjda jedan naprema milijun, da će dan nakon povratka imena Dinamo u Večernjem listu izaći moj broj za učlanjenje u klub. I to broj jednog dotepenca i hajdukovca?!
Da je na lotu, sigurno ne bi izašao. Za deset sekundi zvao je treći, pa četvrti, pa sam iščupao telefon iz zida. Trajalo je to dva-tri dana dok cijeli Zagreb nije nazvao broj 2300291. Mislim da me nisu zvali jedino iz Madagaskara...
Valjda im Večernji taj dan nije stigao.