Razmišljao je Ante Čačić koga postaviti za svoje pomoćnike, tko će mu biti desna ruka, a onda se dosjetio Josipa Šimunića, koji podiže ruku elegantno kao u plesu port de bras...

Josip Šimunić, to bi trebalo biti neupitno, bio je legenda hrvatske nogometne reprezentacije. Vjerojatno ni Batman nije toliko branio Gotham koliko Joe suigrače. I kad bi zaj....., ali tako da pobjegnu iz reprezentativnog kampa na muziku koja nije po Šimunićevu ukusu, popiju da ih se, poput vreće, unosi u autobus, znali su da će ih Joe obraniti od javnosti.

Jer Joe je, kako smo rekli, imao status legende. Njegova riječ se slušala kao Sveto pismo. A onda je došla kvalifikacijska utakmica protiv Islanda. Slaveći pobjedu i plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazil, od dežurnog spikera uzeo je mikrofon, otrčao do centra i “zapjevao”. Ne puno, po jedno “za dom!” za svaku od četiri tribine i po jedan skladni odgovor - “spremni!”. Pozdrav koji je patriotski romantičan upravo koliko i Nijemcima “zieg heil!” Kao da je, primjerice, Bastian Schweinsteiger kojim slučajem, na proslavi naslova svjetskog prvaka uzeo mikrofon od dežurnog spikera, otrčao do centra i, eto, malo “zapjevao”.

Ne puno. Po jedno “zieg!” za svaku od četiri tribine, tražeći po jedan skladni odgovor - “heil!”. Ne bi siroti Bastian stigao izgovoriti ni “zi”, a već bi ga čekalo otpusno pismo potpisano od Angele Merkel, koja, a takvi su Nijemci, ne bi imala sluha za “domoljubne” pjesme.

- Ne žalim zbog pozdrava u Maksimiru. Žao mi je što još nisam uzviknuo: ‘Za Vukovar’ - Šimunićevo je viđenje maksimirske arije.

Problem je što baš nitko nije žalio. Izbornik Niko Kovač nije imao komentara, suigrači također, kapetan Darijo Srna samo je okrenuo glavu, kao i Davor Šuker.

Doduše, nemali je problem bio što je komentar imala - Fifa. Uhvatila sve kamera, a znate kako se kaže, vrag je kamera, krava je ubila... Napisali ljudi komentar pa odlučili - jedan redak, jedna utakmica kazne. Nije to bio preveliki komentar, samo desetak redova. Taman dovoljno da više ne zaigra za Hrvatsku.

- Ne želim se opravdavati niti mislim bilo s kim o tome mnogo raspravljati. Nisam ništa pogriješio - uvjeravao je Šimunić, koji se žalio i Sportskom sudu u Luasanni.

No na njegovu žalost, i sud je na njegov “koncert” imao recenziju. Zapravo, komentar istovjetan onom Fifinu. Složili se da je desetak redova sasvim dostatno.

Istina je da je Šimunić jedan od rijetkih koji može razbuditi i prodrmati igrače, igrač kojeg hrvatski navijači, dobar dio njih, obožava, kao što je istina da bismo, dobar dio nas, podigli ruku za njega da je te večeri uzviknuo: “Za Vukovar”. Ovako, ta fašistoidna večer donijela mu je posao u reprezentaciji. Šimunić desna ruka Čačiću? A, Bože moj, koja bi trebala biti? Ne valjda lijeva...