Teško da ne može biti teže. Od utakmice koja je trebala biti tek lakši trening, zagrijavanje za Tursku, Hrvatska je napravila muku svih muka i jedva pobijedila Kosovo 1-0 na Maksimiru.

Termin kao nikad prije. Nikad Hrvatska kvalifikacijsku utakmicu u Maksimiru nije igrala u 14:30, a još manje da je za tu utakmicu saznala nekoliko sati prije, za - doručkom.

Ni početak nikad nije bio ovakav. Start utakmice u 22. minuti. U takvim uvjetima Hrvatska se nije snašla. Protiv momčadi koja je u sedam utakmica primila 18 golova, Čačićevi izabranici nisu uspjeli spojiti dvije razumne i smislene akcije. Više su prilika stvorili u prvih 20 minuta "vaterpolske" utakmice u subotu nego u nedjeljnih 70.

U redu, ako za subotnju izvedbu ima isprika, jer su bili neregularni uvjeti, za nedjeljinih 70 minuta isprike - nema. Nakon debakla na Islandu igrači su obećali iskupljenje, pokazivanje pravog lica, sigurnu pobjedu, no od svega toga nismo vidjeli gotovo ništa. Zapravo, bilo bi tragično da su obećanje izvršili i da je ovo pravo lice Hrvatske.

Sat je otkucavao, Davor Šuker nervozno je u svečanoj loži grickao nokte, a na terenu nije bilo nikakvih pomaka. Čačićeva radna knjižica već je bila kuvertirana. Dvadeset minuta prije kraja na terenu su bili Mandžukić, Kramarić i Kalinić, sve najbolje što Hrvatska ima...

A onda se pojavio - Domagoj Vida.

Dva dana nam je trebalo da zabijemo gol, a zabio ga je zlatni repić. U jubilarnom 50. nastupu za Hrvatsku Vida je zabio svoj drugi gol za reprezentaciju. Prvi je zabio također u rujnu, 2013. godine protiv Južne Koreje.

Uh, kakvo olakšanje, kakav spas. Petanest minuta dijelilo je Hrvatsku od debakla, od potpunog kraha, blamaže i mogućeg oproštaja od Svjetskog prvenstva. Srećom, rane je zavidao - Vida.