Život leti, kapetane, a proletjelo je već 29 godina od tog kobnog 7. lipnja 1993. godine kada je Hrvatska ostala bez Dražena Petrovića, svog najvećeg sportaša u povijesti.
Tuga nije ništa manja, ostala je ogromna rupa, ali i ogromna sjećanja na njegov lik i djelo koja neće nikada izblijediti. Miješaju se tuga i bol jer ga više nema, radost i sreća jer smo imali priliku uživati u njegovoj klasi i talentu, diviti se njegovim uspjesima. A posebno na današnji dan naviru sjećanja na velikana hrvatskog sporta.
Šibenik je i danas, baš kao svakog 7. lipnja, obilježio 29. godišnjicu smrti velikog Dražena. Na mjestu gdje je prvi put dotaknuo košarkašku loptu, ubacio prvi koš i osvojio svoj prvi trofej kojeg su mu oduzeli, ali medalju nikada nije htio vratiti. Na njegovom Baldekinu.
Sjedi na svojoj klupi, nekoliko metara od dvorane, s košarkaškom loptom kraj sebe. Zamišljeno gleda. Kao da će svakog trenutka ustati i ispaliti stotinjak trica, nasmiješiti se svojim zaraznim osmijehom i reći, tu sam ja, ne brinite se ništa.
Pokraj njegovog kipa brojna djeca koja su došla čuti priče i anegdote o njemu i upoznati se s velikanom hrvatske košarke, kao i bivši suigrači iz reprezentacije Stojko Vranković i Fabijan Žurić.
- Puno toga je rečeno i napisano o Draženu, a ja se mogu samo prisjetiti svojih igračkih dana jer sam imao čast i zadovoljstvo i privilegiju igrati s njim te mogu reći da su mi to bili pa možda i najdraži trenutci karijere. Pogotovo 1992. godine, ne treba objašnjavati zašto. On je bio naš vođa, kapetan, veliki čovjek i veliki radnik. Budite ponosni na svog Peću neka vam on bude vodilja u životu i neka mu je vječna slava i hvala - rekao je predsjednik HKS-a Stojko Vranković.
Na obljetnicu je stigao i legendarni Željko Marelja, kapetan generacije Šibenke koja je 1983. godine prvi put postala prvak Jugoslavije pobijedivši Bosnu na Baldekinu. No, samo dan nakon utakmice, Košarkaški savez Jugoslavije poništio je utakmicu te naredio da se novo finale igra na neutralnom terenu u Novom Sadu. Šibenka je odbila igrati utakmicu, a Bosna je postala prvak.
Teško se kreće, ali i uz pomoć štaka došao je odati počast svojem Malom, kako je zvao Dražena.
- Molim vas, slikajte dva kapetana - rekao je Marelja pa zagrlio i poljubio svvog Dražena. Bio je to posebno dirljiv trenutak.
Klapa Bunari je za kraj zapjevala 'Život leti kapetane'. Emocije je bilo teško zadržati, navirala su sjećanja na legendu hrvatske košarke. Koju nikada nećemo zaboraviti.