Toliko smo bolji od njih da svijetlimo, pjevao je Gibonni s CD-a cijeli dan u Beču toga tužnog petka. Stih koji je tako prokleto točan, koji i danas ne izlazi iz glave. Toliko smo bolji od njih...
Noć koju ćemo pamtiti dugo iako još svi čekaju da netko upali svjetlo, protrlja nam oči i kaže da je sve bila šala.
- Da je barem ostalo 0-0 pa da smo ispali na penale, ne bih ništa rekao. Ali ovako ispasti... O, Bože, zašto baš mi - pričao je promuklim glasom navijač u bečkoj noći. Tuga je bila na svakom koraku, Srnine i Ćorlukine suze “preselile” su se u središte Beča, u središte svih hrvatskih gradova. I ni u jednoj rečenici gorčina i ljutnja, samo tuga. Nijedna psovka na račun Bilića i njegovih dečki. Kao da je ta silna žalost promijenila mentalitet cijele jedne nacije. Sjećamo se svih tih naših poraza - a bilo ih je - u povijesti, uvijek neka drama. Treba smijeniti ovog, najuriti onog, ovaj nema pojma, svi su prevaranti i nesposobnjakovići. Prvi put suze i razočaranje ujedinili su četiri i pol milijuna “izbornika” u podršci izborniku i njegovim igračima. Iako je vjerojatno postojao neki način da izdrže te dvije sekunde, iako nisu morali primiti. Prvi put nitko ne traži krivca, prvi put su gubitnici doživjeli slavu.
Nikad, na žalost, nećemo saznati što bi bilo da Semih nije zabio, da smo imali Eduarda ili da je Olić zabio barem jednu od onih koje se ne promašuju. Pričat ćemo da smo mogli biti prvaci, da nismo imali sreće, da smo doista bili toliko bolji od njih. Ali ćemo i pamtiti da je jedna mlada, talentirana generacija u porazu ujedinila Hrvate kao nitko dotad. I jedva čekamo taj SP, Južnu Afriku da pokažemo da - svijetlimo.