Pravi kaos nastao je u Zaprešiću u susretu 6. kola Prve HNL između Intera i Lokomotive. Već na početku utakmice crni oblaci nagovijestili su da bi moglo biti velikih problema. No sve je to još nekako izgledalo prihvatljivo do 40. minute, kada je zbog jakog vjetra i grmljavine došlo do kratkog spoja. Odjednom, reflektori su se ugasili i teren je bio u potpunom mraku. Ništa se nije vidjelo.
Sijevalo je sa svih strana, vjetar je nemilice puhao, a onda je, da stvar bude gora, došlo do požara. Nije to bio požar velikih razmjera, no kako je gorio građevinski otpad, dim je bio ogroman.
Vatrogasna kola odmah su doletjela na atletsku stazu i krenuli s gašenjem. Srećom, sve je brzo ugašeno, a igrači su brže, bolje otrčali u svlačionicu. Ono što je najvažnije je da nitko nije ozlijeđen, ni od igrača, službenih osoba, a ni od vatrogasaca.
Sudac Mario Zebec nije imao drugog rješenja nego prekinuti utakmicu, koja bi se trebala nastaviti u nedjelju u 16 sati. U trenutku prekida rezultat je bio 0-0.
Oni malo stariji sjetit će se da je sličan prekid bio i u Beogradu, na stadionu Crvene zvezde u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo 2000. godine između Jugoslavije i Hrvatske.
- Svi smo bili šokirani kad je nestalo svjetla na stadionu. Prvu minutu svi smo lunjali po mraku, dozivali jedan drugoga. U tom trenutku dogodilo se nešto jako lijepo, jako sportski... Igrači Jugoslavije su okružili naše igrače, svaki igrač domaće momčadi pazio je na jednog igrača hrvatske reprezentacije. Govorili su im da im se ništa ne može dogoditi dok su oni tu, svi zajedno. I bio je to zaista velik potez - prisjetio se Ćiro Blažević, koji je bio izbornik Hrvatske.
Tog nestanka struje i velikog straha prisjetio se i Robert Jarni.
- Nakon što su nas jaki reflektori tukli u oči, odjednom baš ništa nismo vidjeli. Zavladao je mrkli mrak, baš ništa se nije moglo vidjeti. Stadion je hučao, publika je bila glasna i u prvih nekoliko trenutaka uopće nije bilo ugodno. Ne mogu reći da sam se uplašio, ali da sam počeo razmišljati što i kako dalje - jesam. No kad su se oči naviknule na mrak, bilo je lakše. Suparnički igrači su prilazili i poručivali da nemamo razloga za paniku. Sjećam se dobro, meni je došao Dejan Stanković s takvim riječima. Svi smo se opustili, Stanković i ja smo se čak kasnije i smijali. Dugo smo čekali, nije mi to bio velik problem...