Slaveći uspjeh hrvatske reprezentacije i citirajući Puškina, “Pohvalu primi ravnodušno i ne prepiri se s budalom”, budi mi dopušteno i ovaj put za zapisnik reći da sam cijelo vrijeme bio na Bilićevoj i strani igrača. Ne likujem, nego pozivam na vruća srca i hladne glave. Smatram da hladne glave moraju priznati kvalitetu hrvatske reprezentacije. 

Stojim pri tvrdnji da ni jedan od današnjih igrača nije ni blizu najboljima iz generacije ‘98., prije vjerojatno nego možda to nikad nitko od njih neće ni postati, ali to je i dalje momčad protiv koje se ni njemački ni ičiji navijači neće kladiti ulažući mahnito novac. Ako je o hrvatskim navijačima riječ, super je što su Bilićevi dečki ohladili milijun glava ne hladeći ni jedno hrvatsko srce, ali govorimo li o suparničkim navijačima - hlade oni i srca. I dalje smatram da ni jednog trenera ne treba imenovati prema načelu “hajdemo probati s njim”. Imenovati treba znajući što od trenera možeš dobiti. Isto tako, niti jednog trenera ne bi trebalo smijeniti kao što se spaljuju vještice, samo zato što nije ostvario cilj. Treba sagledati sve okolnosti.

Što se Bilića tiče, ne koristim trenutak, nego bih isto mislio i da se nije plasirao, u njega je investirano previše ljubavi, posesivnih emocija, mržnje, podcjenjivanja, vremena i novca, da bismo ga pustili taman nakon što je zamalo izučio zanat. Moja posve privatna procjena je da je Bilić najbolja investicija za sljedeće četiri godine, ili idućih šest godina. 

Da sam Marković, odmah bih s Bilićem potpisao ugovor na šest godina, a i od samog sebe i od navijača zaštitio bih ga klauzulom sličnom onoj kakvu je imao Hiddink. Poštujem i trezveno ću saslušati protuargumente. No Slaven bira igrače znajući što od njih može dobiti, ja sam birao i biram Bilića znajući što svi možemo dobiti od njega.