Ako ste samo jedanput u životu pogledali Dementijevu, sve vam je jasno. Žena je, kažu, čudo od tenisačice, a servisom jedva uspije loptu preko mreže prebaciti. No u crnoj rupi ženskog tenisa ispada da je Pete Sampras. I onda nije ni čudo da Clijsters ili Henin nestanu na dvije godine i vrate se točno tamo otkud su i otišle - na sam vrh. Ne čudi ni da su Williamsice, koje već odavno ne mare za tenis, i dalje na vrhu, a posljedica svega toga je da tamo neka Schiavone, koja ozbiljnoj tenisačici ne može set uzeti, na kraju osvoji Roland Garros. No lako za to što je ženski tenis na dnu, ali kako je naš tenis uspio doći na dno i tog dna, e to je već zabrinjavajuće. Ali nema brige. Samo treba uzeti mobitel, nazvati Ivu Majoli i sve je riješeno. Nema veze što vjerojatno sto godina nije  uzela reket u ruke, ali u ovom današnjem tenisu to je najmanji problem. Sad je jasno zašto je Goran Ivanišević svojedobno dobio osip od spomena na ženski tenis. Jer on je za uspjeh trebao pobijediti Agassija, Beckera, Changa. I nakon svega toga naletio bi na Samprasa i - pa, pa. Danas u ženskom tenisu i malo talentirana tenisačica može nestati na koliko god je potrebno, roditi dvoje, troje djece i vratiti se kao da se ništa nije dogodilo. I zaraditi nekoliko stotina tisuća eura. A što je najgore, tenisači i tenisačice danas zarađuju jednako. Nevjerojatno, ali istinito. Zašto se mi čudimo što neki u HNL-u zarađuju milijune. Dobro je da ne traže povišicu. Jer Messi zarađuje puno više!