Ljeto 2018. još traje. Ljeto najvećeg nogometnog uspjeha u hrvatskoj povijesti. Srebro iz Rusije je, ako ne najveći, onda sigurno najglasovitiji uspjeh i hrvatskog sporta općenito.
Silno su veliki i Janica, i Dražen, i Mate Parlov i Đuke Bjedov... Beskonačna bi mogla biti ta niska naših, a svjetskih sportašica i sportaša, ali - nogomet je nogomet. Kad nogometaši nešto naprave onda to zvoni najjače. I u pozitivi i u negativi.
I premda se nerijetko ponašamo k'o nacija budaletina kojima je važnije drugima pod nos gurati posebnost svoga sela koje je 'bolje od tvojeg', ipak nam se tu i tamo dogodi da kolektivno izađemo iz tih primitivno-kompleksaških okvira. Mali smo, a različiti i to je - bogatstvo.
Ako smo pametni.
Zlatko Dalić rođen je u Hercegovini, radio je i živio na Kvarneru, u Zagorju, Međimurju, Slavoniji i Dalmaciji. Želja da obitelji osigura ugodniji život vodila ga je i u Crnu goru, Albaniju, Saudijsku Arabiju i Emirate.
Upoznao je cijelu Hrvatsku, otišao je u svijet. Bilo je uspona i padova, a upornost i pozitiva doveli su ga u finale Mundiala. I sada, kad se negdje pojavi, boje klupskih dresova postaju nebitne.
Dio ljetnog odmora nakon čudesnog uspjeha u Rusiji proveo je i na Pagu, posjetio predsjednika Rijeke i dopredsjednika HNS-a Damira Miškovića. Na Pagu ima navijača Rijeke, najbrojniji su Hajdukovci, a ljeto na more dovede i Dinamovce i ostale kontinentalce. I svi su oni htjeli svoju minutu-dvije s izbornikom. To što je rođenjem Hercegovac, a 'usput' i Varaždinec i Hajdukovac - nikome nije bitno.
Fotografije, autogrami, zagrljaji za najmlađe i odrasle u dresu Rijeke ili Hajduka, svejedno. Jer iznad svih je Hrvatska. Mala, a različita na milijun načina. To je divota koju trebamo naučiti cijeniti, a zorno se ogleda na primjeru Zlatka Dalića.
Široki su osmijesi i Miškovića, i Dalića i svih koji su stvarali mundialsko srebro ili 'samo' navijali. Jer to su srebro osvojili i Rijeka, i Dinamo, i Hajduk, i Osijek, i Istra i Belupo... Budemo li znali kako je iskovano, danas-sutra možda nam se dogodi i zlato.