Zamislite kako igramo kad je Niko Kranjčar pretrčao najviše na terenu. Više od Ballacka, euforično je primijetio netko u poluvremenu. Nije baš da Niko i inače u posljednje vrijeme ne trči, u Engleskoj jednostavno ne bi mogao egzistirati da ne trči. Ali to je stigma koja ga prati kroz karijeru i teško ju je skinuti...
A nije jedini koji se te večeri “prerušio”. Primjerice, Ivica Olić. Znali smo da može trčati do Tokija i natrag, ali i on je bio netko drugi.
- Čovječe, on je dvaput asistirao Kranjčaru za gol-šansu, zadržao nekoliko lopti, vratio onu povratnu za Pranjića kod prvog našega gola - primijetio je netko drugi.
Luka Modrić ima sve, ali stalno mu se predbacuje da mu je udarac dječji.
- A kako je tek Luka ono pucao s 20 metara. Lehmann je jedva izvukao, odličan udarac - opet je netko komentirao.
Bojali smo se i Stipe Pletikose. Ne zbog njegovih kvaliteta na crti i sigurnosti, nego zbog onih visokih lopti koje dolaze u šesnaesterac. Ali koliko je tih lopti pohvatao...
- Istrčao je četiri puta i svaki put ulovio loptu. Nisam mislio da to može - i dalje se pričalo.
Još kad spomenemo Šimunića, koji nije “isprobavao” tehniku i driblao pred svojim golom, Pranjića, koji je u obrani bio fantastičan, isto kao i u napadu, možemo reći da je metamorfoza uspjela. Ili su oni, zapravo, bili ono što jesu...