Onoga trenutka kad je Senturk te kobne večeri 2008. godine u 120. zabio za 1-1, trebao je to biti Bilićev kraj. Ne zato što je Turska prošla na penale ni zato što smo primili taj gol, nego zbog nekoliko minuta u kojima je pokazao da izbornik jednostavno ne može biti. Igrači su popadali po travi, a on umjesto da ih digne, da kaže “sad su se uspjeli izvući, a sad ćemo im...” znate već što, on se rasplakao skupa s njima. Onog trenutka kad je to napravio, morao je postati bivši. Koliko god šokantan taj gol bio, šanse za prolaz bile su nam 50:50. Jer penali su lutrija koju smo izgubili i prije prvog udarca. Odabrani između četiri i pol milijuna Hrvata tu je dokazao da je zalutao na klupu, a još i danas nije svjestan da je u tih nekoliko minuta do penala isključivo on pokopao reprezentaciju.

I nakon toga bezobrazno je njega kriviti za bilo što. Čovjek je pokazao da nije za taj posao, ali HNS “zaboli uvo” za to tko je izbornik dok lova stiže.

Debakl protiv Engleza, neodlazak na Svjetsko prvenstvo, preksinoćnji debakl protiv Gruzije samo su normalan slijed jednog promašenog projekta koji bi odlaskom Roberta Prosinečkog mogao doživjeti kulminaciju eliminacijom iz najgore kvalifikacijske skupine u povijesti prvenstava.

Jer on je navodno taktička alfa i omega, bez njega protiv momčadi slabije rangirane od Bocvane, Kube i Burkine Faso nismo ni priliku uspjeli napraviti. Ali HNS će sigurno i na ovo ostati slijep. Zato Slavene, budi barem ti razuman, zahvali se na svemu i daj ostavku. Jer sad je ipak malo previše...