Lampice na boru svjetlucaju, a na radiju je baka opet pustila “Božić s Kićom Slabincem”, kaže da jedino njega priznaje u božićno vrijeme. Pokraj bora igra se petogodišnji dječak, sretan je i nasmiješen, a božićnoj idili prkosi jedino otac. Iz fotelje, s daljinskim u ruci, mijenja programe.

- Đubre, đubre mučko! Proklinjem te na Božić 2010. - čuje se odjedanput.

S luđačkim pogledom u očima nekakav tip viče na dvostruko mlađeg muškarca koji ga gleda u nevjerici.

Dijete u paničnom strahu ispušta igračke iz ruku, gleda čas u televiziju, čas u oca i brizne u histeričan plač.

- Daj ugasi to, dijete je doma - ljutitim se glasom žena obrati mužu, a on je pokunjeno posluša.

Žao mu je djeteta, ali sad je gotovo. Mali otrči u sobu, sakrije se ispod kreveta i nastavlja plakati. Ne može se smiriti još satima, sve dok ne dođe red na darove. Tek ga to malo razvedri. Netko od rodbine loše se našalio kupivši malom lutku Grinča. Ali gle čuda! Dječaku je baš taj dar najdraži. U usporedbi s onim tipom koji je maloprije primitivno i divljački vikao na nekoga, zelena spodoba ima smirujući utjecaj. Nakon što je vidio onog zločestog stričeka, s Grinčem može i na spavanje. I mirno usnuti.

- Treba čuvati djecu od vaših emisija - rekao je Zdravko Mamić u jednom od bezbrojnih naleta ludila novinarima televizijske postaje.

Nekoliko godina poslije djecu treba čuvati od njega. Tek toliko da jadna dječica godinama poslije ne bi imala traume. I budila se uplakana nakon što su sanjala stričeka s televizije...