Prvi put u životu nisam siguran da će ono što radim doći i do cilja, isključivo zato što sam razočaran strukom, zborio je zdvojno Zdravko Mamić dan nakon smjenjivanja Josipa Kužea. Dinamov si je dopredsjednik u nepunih sedam sezona "priuštio" 10 trenerskih glava. U Mamićevu uredu giljotina je vječno spremna. Povijest kazuje da se zvona za smaknuće aktualnog trenera oglašavaju s prvim Mamićevim ulaskom u svlačionicu. A u njoj je previše Mamićeva stvarnog i potencijalnog kapitala da bi on kontrolu nad svojim blagom prepustio običnom smrtniku od trenera. Dinamov se dopredsjednik očito ne bogati dovoljno, ali ni dovoljno brzo kad je tako nestrpljiv s najdražom igračkom. Zbog afektivnih, paničnih i nepromišljenih poteza, ili kako bi narod rekao "politike kamena s ramena", Dinamo je za njegova mandata osvojio samo dva naslova prvaka i ostao bez zapaženog iskoraka u Europi. Grgić je u manje od sedam godina potrošio 10 trenera (i osvojio tri naslova), ali kaže da ni za jednim ne žali. Da baš kao i Mamić ne uvažava trenerski doprinos, dokazao je 2003. godine, kad je Vulićev naslov prvaka popratio riječima: "Ovu je titulu mogao osvojiti i moj otac Ante!" Robert Ježić je predsjednik Rijeke od 2003., a siva eminencija kluba godinama prije, odlučio je novac iz naftnog biznisa uložiti u stvaranje jakog nogometnog kluba. No i on je "obolio" od mamićevsko-grgićevskog sindroma, ne libi se uči u svlačionicu ni brzopotezno smijeniti trenera. Pomalo se izgubio u sportskoj politici, što se odrazilo na rezultate, a bio je u prigodi brzo stati uz bok Mamićevu Dinamu.