Odmah na početku drugog poluvremena na golemoj Marakani nestalo je svjetla, u tom dijelu Beograda nestalo je struje...

- Svi smo bili šokirani kad je nestalo svjetla na stadionu. Prvu minutu svi smo lunjali po mraku, dozivali jedan drugoga. U tom trenutku dogodilo se nešto jako lijepo, jako sportski... Igrači Jugoslavije su okružili naše igrače, svaki igrač domaće momčadi pazio je na jednog igrača hrvatske reprezentacije. Govorili su im da im se ništa ne može dogoditi dok su oni tu, svi zajedno. I bio  je to zaista velik potez.

I trajao je taj mrak jako dugo, nismo znali zašto se to događa. Neki su mislili da je riječ o sabotaži, prijetnji. Došao sam do danskog suca Mikkelsena, koji je bio u šoku - prisjetio se ondašnji hrvatski izbornik Miroslav Ćiro Blažević i nastavio:

- Jesmo li tražili prekid? Ne, ja nisam tražio prekid, u reprezentaciji se uvijek mene pitalo. Pričekali smo i nastavili utakmicu. Bili smo bolji, ali nažalost, nismo pobijedili.

O nadolazećoj utakmici Hrvata i Srba Blažević kaže:

- Neprestance me srpski mediji zovu, a ja im kažem kako se Hrvati ne mogu impresionirati. I ovog puta će se vidjeti dobra partija naše reprezentacije, neće naši igrači biti impresionirani niti ambijentom niti žestinom suparnika. Sjećam se te 1999. u Beogradu, utakmica tek počela, na nas se ide žestoko, kad ono Boban odmah uzvrati, odbaci suparnika u reklame. Niti tad se nismo dali impresionirati.

Robert Jarni priznaje kako tad na Marakani nije bilo nimalo ugodno...

- Nakon što su nas jaki reflektori tukli u oči, odjednom baš ništa nismo vidjeli. Zavladao je mrkli mrak, baš ništa se nije moglo vidjeti. Stadion je hučao, publika je bila glasna i u prvih nekoliko trenutaka uopće nije bilo ugodno. Ne mogu reći da sam se uplašio, ali da sam počeo razmišljati što i kako dalje - jesam. No kad su se oči naviknule na mrak, bilo je lakše. Suparnički igrači su prilazili i poručivali da nemamo razloga za paniku. Sjećam se dobro, meni je došao Dejan Stanković s takvim riječima. Svi smo se opustili, Stanković i ja smo se čak kasnije i smijali. Dugo smo čekali, nije mi to bio velik problem...

Aljoša Asanović o tim trenucima kaže:

- Himnu nismo ni čuli od zvižduka, a još je bilo bučnije u onih više od pola sata bez svjetla. Da, igrači Jugoslavije su nam odmah počeli govoriti da se pomiješamo s njima jer smo tako sigurni. Uvjeravali su nas da nam se ništa nezgodno ne može dogoditi dok smo s njima. Pričao sam i sa sucem Mikkelsenom, koji je u svakom trenutku djelovao kao da želi nastaviti utakmicu. Očito bi je nastavio da je prekid i dulje potrajao. Nije želio riskirati nerede...