Hudoletnjak je mlada, tipična gol igračica, koja ide okomito na protivničku obranu i ne boji se duela, koja ima jako puno prostora za napredak. Prije svega, mora popraviti rad nogu i kretanje bez lopte, time će si otvarati prostor za šut bez kontakta, jer se u kontaktima puno troši. Naravno, uz dobar rad na razvijanju musklature bude postala još bolja. S vremenom će naučiti čitati reakciju protivničke obrane, što će joj olakšati realizaciju i proigravanje suigračica - iznio nam je svoje viđenje o vodećoj na listi strijelaca 1. ženske rukometne lige, 19-godišnjoj Tamari Hudoletnjak, izbornik ženske rukometne reprezentacije Hrvatske i trener zagrebačke Lokomotive Nenad Šoštarić.
Njezin klupski trener Vladimir Gašparac je pun hvale za Tamaru, ali ne i na ono na čemu mora raditi. Kaže da je u ovoj polusezoni kad je zaigrala prvu ligu za seniorke doslovce eksplodirala i da joj je samo „nebo“ granica. Naravno, pod uvjetom da vrijedno radi i trenira kao do sada. I on kao i Šoštarić drži da mora popraviti igru bez lopte, obranu i rad nogu.
U svojoj prvoj rukometnoj sezoni na velikoj sceni, učenica 5. razreda Medicinske škole u Virovitici je već skrenula pozornost na sebe. Stasita djevojka (181/70) u Virovitici pokriva poziciju lijevog i srednjeg vanjskog i prava je napast za protivničku obranu. To su najbolje osjetile Osječanke kojima je Hudoletnjak utrpala 18 zgoditaka, što je bio i neko vrijeme rekord. Ukupno je 152 gola utrpala u 12 utakmica.
Rukometom se počela baviti u trećem razredu osnovne škole u rodnoj Slatini, da bi pravi rukomet zaigrala u Virovitici, gdje živi petu godinu. Ide u medicinsku školu. Za svoju igru kaže da još puno mora raditi. Posebice na igri u obrani te skok šutu. Donekle je zadovoljna igrom jedan na jedan, ali i tu ima mjesta za napretkom.
- Ne bojim se duela, iako znam da protivnička obrana ne bira sredstva da se spriječi pogodak. Uostalom, tako i mi igramo u obrani, tako da se može reći kako ženski rukomet po duelima poprima karakteristike muškog - iznosi svoje viđenje rukometne igre.
Njezine dobre igre nisu ostale nezamijećene tako da joj stižu pregršt poziva iz drugih klubova. Za sada o tome ne razmišlja, već joj je na prvom mjestu da petu godinu srednje škole završi i individualnim radom brusi svoje kvalitete, jer se nada da će uz juniorski poziv jednog dana zaslužiti i onaj od strane izbornika Šoštarića. Sad su joj dani ispunjeni od jutra do večeri. Škola, praksa, trening i tek oko 21 ili 22 sata dođe u podstanarsku sobu koju dijeli s cimericom Helenom s kojom dijeli i školsku učionicu.
- Najbolja je rukometašica Andrea Penezić, jako mi se dopada i Dejana Milosavljević iz Podravke, koja ide bez straha i dobro igra obranu i sve tri vanjske pozicije, što bih i ja željela. Rukometaši? Ne mogu se odlučiti između Cindrića i Duvnjaka. Najzgodniji? Manuel Štrlek! - ispalila je kao iz topa.
Tamara je vesele naravi i kaže kako voli pomagati ljudima, ali da sada nema previše vremena za humanitarni rad.
- Rijetko stignem u kino ili pročitati koju knjigu. Najbolji film i knjiga? Od filmova Forrest Gump, a knjiga Frankenstein, od Mary Shelley - kazala nam je mlada djevojka zaraznog osmjeha. Kad smo ju upitali zašto taj film ili ta knjiga, na trenutak se zamislila i potom kazala:
- Forrest mi je sjajan lik koji je unatoč manjku inteligencije uvijek dolazio do rješenja i nikada se nije ljutio. Uvijek je bio raspoložen. Što se tiče Frankensteina, tu mi se dopao dijalog između njega i slijepca. Slijepac nije vidio njegovo lice, ali je vidio toplinu njegove duše. Ustvari, svima nama treba što više u svakom čovjeku gledati ono što on jest, a manje njegovu vanjštinu. Mislim da bi to bila poruka te knjige, barem sam ju ja tako doživjela - pogledala me upitno Tamara i kazala da baš to ne bih trebao napisati.