Igrala se posljednja minuta susreta. Lopta je otišla u gol-aut, a Tomo Butina krenuo po nju.
- Što sad? Produžeci ili odmah penali - upitao ga je netko od Dinamovih pričuvnih igrača.
- Penali, penali - odgovorio mu je Tomo, čvrsto stisnuvši šaku. Jer, ipak je to njegova specijalnost.
U kolovozu 2003. za ulazak u Ligu prvaka “tukli” su se Borussija i Club Brugge. O pobjedniku su odlučivali penali, a Butina je skinuo dva. Amorosu i Bergdolmu. Dvije godine poslije ulog je bio isti. S druge strane stajala je norveška Valerenga. Butina je i te kolovoške večeri “skinuo” dva penala, Dos Santosu i Hulskeru. Kao i u četvrtak Hajduku.
- Pomoglo mi je iskustvo. Imao sam u karijeri već takvih epizoda - rekao je Dinamov heroj.
Kako su penale izveli njegovi suigrači, Butina ne zna. Nije gledao. Okrenuo je leđa travnjaku i glavu podigao visoko prema nebu.
- Glavno da je cilj ostvaren. Teže nego što smo očekivali. Osvojili smo prvenstvo, Kup i igrali 12 utakmica u Europi. Sjajan rezultat i sjajna sezona - rekao je Dinamov golman i dodao:
- Definitivno netko odgovoran mora odlučiti da se finale Kupa igra na jednu utakmicu. Ne mora to biti ni na Maksimiru, ni na Poljudu. Negdje na neutralnom terenu. To bi bilo najbolje za sve - zaključio je Tomo Butina.